Upozorenje: Tekst koji ste upravo namjeravali pročitati je namijenjen isključivo onima kojima narodni melos nije stran pojam.

Narodnjaci, izvor polemika i rasprava, neki ih pljuju, dok drugi na njima razbijaju čaše. Iskreno ne znam što je to toliko značajno u njima da dijeli ljude na obožavatelje i mrzitelje, osim činjenice da je srpski proizvod koji se pretvorio u vrlo unosan “biznis”, ne vidim što bi drugo moglo zasmetati niti najvećim domoljubima.

U bivšoj Jugi pjevači poput Vesne Zmijanec, Miroslava Ilića, Nede Ukraden, Halida Bešlića, Haris Đinovića, bili su svedeni na zajednički nazivnik – pjevači narodne glazbe. Pod “narodnim” se mislilo na jedinstveni jugoslavenski narod koji nije imao izbora, nego su naši starci slušali ovu glazbu kao jedinu postojeću, dobro osim Ivice Šerfezija i Ive Robića koji su bili za “prije spavanja”, i po njihovim nezaboravnim
školskim zabavama, i na radiu i na TV-u. No, nakon što smo se „razišli“ u politici, odjednom ne prihvaćamo tu narodnu glazbu, čak ju posprdno zovemo i narodnjaci, a oni koji ju slušaju seljaci.

Što se tu toliko promijenilo?

Prije svega promijenile su se generacije. Današnji konzumenti „narodnjaka“ većinom su pubertetlije koji se nalaze u nekom od stihova „Nesmem s tobom kume, ćelave ti gume, sjedišta se tresu, u tvom mercedesuuuu…“. Ako se i ne nalaze u dubokoumnim stihovima onda zauzimaju stav: „Ja se nigdje ne mogu zabaviti kao na narodnjacima.“ Vrlo moguće jer ako uđete na mjesta gdje pevaju Ceca i ekipa, uviđate da ste došli u cirkus, gdje su svi došli zaboraviti na brige, izaći iz birtije sa minimalno 2,0 promila i sutradan umirati od želučanih tegoba. Pa imate djevojke koje glume crnkinje, toliko su se iskvarcale da više nismo sigurni za njihovu boju kože, djevojke koje glume svoje idole, pa paradiraju u pripijenim, kratkim haljinicama ne bi li se poteple o nekog dobrog spon…mislim, dečka. Imate dečke koji glume frajere, s uvučenim košuljicama i špic-cipelama od zmijske kože. Imate i šačicu „elite“ koja sjedi u VIP dijelu, loče iz boca Jackia ili Johnnya i naručuje „pesme“. Da ne zaboravim i one koji napeto promatraju sa šanka čekajući da izbije neka frka, pa da na nedjeljnoj kavi mogu pričati kako su se potukli i kako slijedi osveta. Ma svega se nagledate, za upad od samo 20 kuna.

Zanimljivo.

Sada kada znate kako to sve otprilike izgleda, bitno je znati i gdje ići u Zagrebu. Ako ste zagriženi cajkaroš, nije vam bitno koliko je cuga samo da je narodno veselje, onda pijte kod kuće do tri-četiri i idite u Ludnicu. Tamo vas čeka band uživo, red-bull votka od otprilike 70 kuna, konobari obučeni u luđake, lutke koje vise sa stropova „ludare“, a vi možete piti u kavezu.

Sličan ugođaj vas čeka u Diamondu, često dovode i poznate srpske zabavljače pa se nemojte iznenaditi ako vikendom zalutate i naplate vam upad od sto kuna jer nastupa Seka Aleksić.

Nešto laganije s tim melosom se poigrava Sokol, mješavina Rozge, Joleta i narodnjaka. Nisam sigurna da li je to ironično objedinjavanje i naših zabavnjaka pod narodnjake ili pokušaj nečega novoga, u svakom slučaju ekipa skače, pleše, glupira se. Znači uspješna kombinacija.

Za Fontanu više nisam sigurna da li radi ili su ljudi odustali nakon što su za rundu cuge morali platiti pozamašnu svotu kunića.

BBS, hmmm, što reći o BBS-u, nije baš neki prostor, pomalo mi djeluje kao propala investicija u novu kuću, pa je gazda rekao aj' sada ćemo tu otvoriti disco. Ali atmosfera nije loša, pristupačne cijene i za studente i za „zlatnu mladež“, malo se „onaj koji pušta glazbu“ zna precijeniti pa pusti nešto što vuče na Vucu u najboljim danima, ali sve u svemu prosjek.

Roko i Akademija su također imali par pokušaja da puste neku narodnu pred samo razilaženje, ali koketiranje s narodnjacima nije im ušlo u praksu, po meni bolje jer nisu pali pod pritiskom stare Petice koja se valjda urušila od narodnjaka.

Na kraju ću, čisto da ne ostanem dužna nekim starim danima, spomenuti Nec , birtiješina, mal i uzak prostor oko šanka, jednako mal WC, ali nije nas razočarao kada smo se znali zapiti radnim danom i kada ništa živo u gradu ne radi, oko 4-5, a eto Nec bi pružio utočište i dokrajčio bi nas do kraja, a ni tramvajska stanica nije daleko, pa kada ljudi krenu na posao znate i vi da je vrijeme za kući.

Ukoliko i vi vikendom plešete na hitove Granda, sigurno znate kako je naporno pratiti takav ritam cijelu noć, zato vam preporučujem dobro zagrijavanje, dobru ekipu u kojoj će jedan ostati koliko-toliko trijezan i sprječavati sukobe i vjerojatnu javnu sramotu, nekoliko stotica u džepu i spremnost na druženje s potpunim neznancima kada vas nakon „par“ čašica pukne ljubav.

Vidimo se za šankom!

Ivana