Nakon što su održali koncert u prepunom Stereo Klubbu te riječkoj publici predstavili novi album pod nazivom 'Vertigo', zagrebački hip-hop sastav Elemental, točnije njihova 'glavna njuška'- Mirela Priselac poznatija kao Remi otkrila nam je koja joj je omiljena pjesma, najbolji klub...naravno, nećemo Vam odmah otkriti sve. Najbolje je da sami vidite o čemu je riječ! Uživajte u intervjuu!

: U svibnju je izašao Vaš peti album „Vertigo“. Pet studijskih albuma nije mala stvar; recite mi jesu li reakcije na Vaš posljednji album pozitivne?

Pa jesu. Ako ne i 99% pozitivne. Ima jedan mali postotak ljudi koji misli da smo trebali ići onim starim putem, to znači stvarati kako smo to prije radili i da nismo trebali ništa mijenjati ali onda bi to bilo jako dosadno. Treba stalno nešto novo raditi, nešto sviježe. Tada smo i mi u bendu puno sretniji jer možemo ljudima pokazati koliko se trudimo mijenjati i time pozitivno iznenađivati. Većina ekipe koja sluša našu glazbu ne brije toliko na žanrove, koliko im je bitno da je to neka dobra glazba koja će zadovoljiti njih same.

: Kako se danas osjećate, s obzirom da ste 12 godina na sceni u vezi posla koji radite? Je li se puno toga promijenilo u načinu stvaranja glazbe, ljudi s kojima surađujete, publike..?

Publika se je promijenila. U početku kad smo bili radili albume, počevši od 2000.g. smo imali isključivo rapersku publiku, a i sami albumi su  bili uže orijentirani na te ljude i mi smo bili svi skupa više u cijeloj toj šprehi. Tada je bilo manje ljudi na koncertima, a mi smo bili žanrovski orijentirani. Nakon albuma „Male stvari“ ta se publika proširila. Negdje od 2004. slušaju nas ljudi koji slušaju i rock, i funk, jazz, soul.. Smatram da smo tim albumom razgazili te žanrovske granice i da smo izašli iz glazbenih okvira.

:  Kako u Elementalu nastaju nove pjesme? Tko ima najviše utjecaja?

U principu što se tiče tekstova tu smo podijeljeni. Shot i ja radimo na njima, i to ide tako da svatko donese što je napisao i onda debatiramo o sadržaju i samom tekstu. Ako ja donesem tekst, tada objasnim što sam htjela reći njime i koja je moja vizija sadržana u njemu, a onda on o tome ima neko svoje mišljenje. Možda se meni koji put niti ne sviđa što je rečeno njegovim tekstom; ali to je on! To je neka njegova perspektiva i nastojim to prihvatit. Moje mišljenje je često obojano nekim ženskim glasom, možda često i feminizmom, nekom ženskom emancipacijom, a onda on to isto obradi sa nekog muškog stajališta.

:  Koja pjesma je Vama najdraža?

Sad trenutno mi je najdraža „Malena“. Prije pet godina to je bila „Ladice“, onda prije „Male stvari“; uglavnom u svakom albumu imam tu jednu koja mi je naj i to me pere par mjeseci dok opet ne dođe neka druga.

:  Istraživali smo na internetu i moramo priznati da nikada nismo više vidjeli o nečijem radu i stvaranju, a manje o njegovoj prisutnosti u javnosti, ne volite se baš eksponirati?

Ne. U principu, nisu ti naši životi toliko interesantni koliko je na primjer život jedne Dolores Lambaše. U usporedbi s njenim moj život je potpuno beznačajan i tup, tako da... Ima drugih ljudi čije su priče o mlohavim kitama i starim guzicama nekako puno zanimljivije i prepuštam to mjesto eksponiranja u javnosti njima. Mi smo glazbenici. Najgore je kad rad jednog glazbenika zasjeni njegov privatan život. Tužno je kad detalji poput s kim se ta osoba ševi, s čijim mužem se nalazi ili što ja znam, bude bitnije od toga koju pjesmu je on napravio. Većina publike tih ljudi zna sve o njima, osim što se nemogu sjetiti niti jedne pjesme koju je ta osoba izdala. Za osobu koja se bavi sa glazbom to je definitivno najveći poraz.

:  Čime bi se bavila da nisi pjevačica?

Nisam sigurna. Svakako bi bila prevoditeljica. Vjerovatno bi nešto pisala, znam s riječima, tu sam se našla. Ne znam tablicu množenja, ne znam izvadit korijen iz nekog broja ali znam s riječima.

:  Album „Male stvari“ Hrvatska diskografska udruga nagradila je srebrnom pločom za broj prodanih primjeraka. Predviđate li sličan uspjeh i „Vertigu“?

Kaj ja znam... Primjerice album „Pod pritiskom“ su svi bili proglasili mračnim, depresivnim i crnim; i onda taj album dobije Porina. Tako da teško je predviđati i uopće nema pravila. Ponekad se nadaš i onda se ništa ne dogodi i ostaneš posran, u svakom slučaju odlučila sam ne nadati se ničemu, pa što bude.

:  Možete li malo prokomentirati Vašu poziciju na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Ležeća misionarska (smijeh). Mi smo alternativni glazbeni žanr koji čak nije ni unutar te neke svoje niše nego je kombinacija svega i svačega. Ljudi često ne znaju di bi nas svrstali; dobro im je sve to ali neznaju kako bi to nazvali. Meni je to odlično i veselim se jer nas nitko ne može uhvatit za „rep“. Sigurno smo jedni od tih aktera nekakve urbane alternativne scene. Nema nas toliko na top ljestvicama koliko recimo ima ovih zabavnjaka, ali ono što je bitno je da imamo svoju publiku, ljude koji nas vole i slušaju, tako da ćemo opstati dok god ljudi žele to.

:  Kako se slažete s ostalim članovima benda? Družite li se i privatno?

Super je atmosfera u bendu, postava je odlična, nekak smo se svi poklopili i kliknuli. Shot i ja se znamo trinaest godina tako da ga znam „u dušu“ kako se kaže. Nerazdvojni smo i nema tko god novi dođe u bend brzo uđe u cijelu tu šprehu. Nema situacija da na primjer netko ide na koncert samo u svom autu jer ne može bit sa ostalima. To je čest slučaj sa drugim bendovima. Ekipa smo, izlazimo van, pijemo skupa, a onaj tko pije skupa, taj i ostaje skupa (smijeh).

: Gdje izlazite van?

U Zabrebu Purgeraj, Spunk, Kino Grič jer ja jako volim osamdesete jer onda s frendicama mogu divljat i čagat. U Medici imaju super programe i koncerte koji se ne mogu vidjeti nigdje drugdje. Izlazila sam često i u Močvaru, ali sada su digli cijene karata koje su užasno bezobrazne. U Boogaloo na koncerte, ali nezaobilazne su neke naše lokalne birtije gdje volimo izlaziti, primjer No sikiriki na Trešnjevci, tamo nakon probe znamo otići.

: Koji ti je najbolji klub u kojem si bila? Nebitno je li u Hrvatskoj ili negdje drugdje...

U Ljubljani Cvetličarna, a Slovenci jebiga imaju novaca (smijeh). Europska unija se kuži. Zatim Sloga u Sarajevu, klub koji ima super atmosferu. Što se tiče Rijeke mi nismo svirali nigdje drugdje osim u Stereu, kad jednom dođeš tu, nemaš potrebu imat u drugi klub... Mislim da ću u Zagrebu izdvojit Boogaloo, velik je prostor, nije čovjek na čovjeku, atmosfera pozitivna.

: Ljubavna situacija?

Imam dečka s kojim sam već šest godina i stvarno je super. Dobar je lik, ima smisla za humor pa može progutat neke moje idiotarije. Ima ga dosta i u pjesmama samo to nećemo njemu reć (smijeh).

: Planovi za budućnost?

Imamo 13.11. u Zagrebu veliki koncert u Boogaloo-u koji ćemo snimati s kamericama pa ćemo ga onda poslije izdati u obliku nekog DVD-a ili nešto. Dosta smo svirali i svirat ćemo po Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji tako da želimo zaokružit nekako cijelu regiju. Pred dva mjeseca smo prvi put svirali u Beogradu. Tamo je dosta temperamentna i glasna publika. Na kraju jedva da sam pjevala od silne buke koju su ljudi stvorili svojim pjevanjem. U Skopju nas jako jako vole, često tamo nastupamo. U Sloveniji često radimo u Ljubljani, Mariboru i stvarno je cool. Po BiH smo gotovo kao u Hrvatskoj.

: Neka suradnja s nekim drugim bendom?

Što se tiče suradnje to je malo onako škakljivo pitanje jer smo dosta hermetični kad radimo nove pjesme. Ali postoje neki ljudi s kojima bi voljela raditi, možda izvan Elementala, među njima je i Tomislav Goluban, neki punk band, od rapera s kojima sam htjela radit sam radila, TBF će mi lecnut jednog dana, njih još čekam. A na stranoj glazbenoj sceni Jay-Z (smijeh), Kanye, Erica Badu i tako... nadamo se da će Elemental nizati svoje uspjehe, ali ono još bitnije je da će publika biti zadovoljna.

Tamara Rogić