Kada se zadesi dan da nemam previše obaveza, odnosno da mogu spavati do deset-jedanaest, dan kada se bezbrižno ustanem iz kreveta, tuširam pola sata i ne izlazim iz pidžame, u takvim prilikama volim da mi društvo pravi magična crna kutija – TV. Kao student malih financijskih mogućnosti, ograničena sam na ovaj naš degradirajući program koji ako ne emitira dnevnik ili vijesti, emitira hrvatskom puku očito najdraže sapunice, nakon njih dolaze sapunice i naravno reprize sapunica.

Šetajući po stanu, kuhajući ručak ili pokušavajući naći neku zanimaciju da mi se ne dogodi da uđem u neki površan razgovor i ispadnem najveći znalac sapunjara, ipak mi pobjegne pogled na napetu situaciju, i eto dogodilo se da znam valjda sve ženske i muške likove koji se trenutno mogu vidjeti na malim ekranima.

No, da ne dužim i ne odajem počast tom unosnom južnoameričkom proizvodu u još par redova, prebacit ću se na poantu mog razmišljanja. I Šeherezada i Jade i Ejšan i Carry Bradshaw pa i naša domaća Biba imaju isti cilj, a to je boriti se za čovjeka svog života. Da li ga osvojiti, vratiti ili zadržati, ali sve se vrti oko dobro nam znane ljubavi.

Gledajući tu nestvarnu idilu, tu utopiju kojom se “hrane” žene svih uzrasta razmišljam kako svaka od njih stvara viziju vlastitog Onura, Omera ili Mr. Big-a, a onda izađu na ulicu, u tzv. Stvarnost i gle čuda nigdje ni O od Onura ili bolje reći ni P od pravog muškarca.

Moja konstatacija je zasada vrlo općenita i površna s obzirom da je pojam „pravog muškarca“ relevantan, a to su dokazale i brojne studije na ovu temu. Spomenute studije naime zakjlučuju da žene, recimo to laički, ne znaju što traže, odnosno da niti kod jednog elementa muške privlačnosti nije prevladala većina.

Zamislite da nakon posla s prijateljicom odete na cugu u obližnji kafić, tamo u kutu ugledate; visok, crn, seksipilan, mišićav, čvrste guze i zavodničkog pogleda ispod crnih gustih obrva, dok rukom prolazi kroz gustu jednako crnu kosu i popravlja svoje last season Hugo Boss odjelo; i mislite si – to je to, on je savršen za mene, gdje se skrivao čitavog mog života, čak i skupite hrabrosti, kažete prijateljici da mu morate prići inače ćete žaliti čitavog života, prilazite polako, primjetite da se on smješka očito odobravajući vaš pothvat, pružate ruku i kažete svoje ime, a on…on vas pogleda začuđeno, zbunjeno, kaže vam svoje ime ali vidno negodujući, pita vas da li se znate, ajme bruke, vi se izvučete u zadnji tren i kažete kako ste ga zamijenili s nekim, vraćajući se na mjesto prema prijateljici koja je promatrajući to sve već raširila ruke u zagrljaj da vas utješi, vi skužite da se nije smijao vama već konobaru. Da, tko bi rekao, pa mogli ste i sami zbrojiti dva i dva, stvarno uglađen i fin, ma stvarno pravi mamin sin, ali takav vjerojatno igra za drugu momčad.

Razočarani odlučite tražiti pravog muškarca, zovete svog muškog frenda Marka koji je žestoki navijač Dinama i kažete mu da kada god da je sljedeća utakmica na Maksimiru vi idete s njim i to na sjever. Odlično! Pravo mjesto za ugušit' se u testosteronima. Skužite ubrzo i sadržaj navijanja, čak se zainteresirano uključite u nabrijavajuću atmosferu kada ugledate moguću žrtvu. Ne može biti gay ako je na sjeveru, jednostavno bi ga senzori skužili i bio bi protjeran sa stadiona, što od policije koja bi brinula za njegovu sigurnost što od BBB-a koji bi ga…ah, pretpostavljate…Zgodan je, je da ima malu škembu i pomalo mutan pogled, a dobro popio je koju pivu više, kao pravi muškarac. On vas naravno uopće ne doživljava, kao pravi muškarac, pomislite. Prođe tih 90 minuta i nešto sitno nadoknade, Dinamo je(neočekivano)izgubio, ali vi ste sretni jer možda vas još uoči, prolazi pokraj vas, vi dobacite: „Dobra tekma, ha?“, on vas pogleda i shvatite da misli koji k…. si ti tu došla, upravo nakon što ste skužili da je to pomislio to kaže i na glas. Ponovno razočaranje, ipak ne želite toliku sirovinu u svome životu.

Idući put želite „konkretnog muškarca“, sa zacrtanim ciljevima, po mogućnosti poslom, IQ-om većim od 80 bogatim vokabularom i razumijevanjem prema vama, eto mislite si, čak ne mora ni biti pretjerano zgodan, definiranih trbušnjaka, ma zapravo svjesni ste da su vam se kriteriji snizili i da je krajnje vrijeme za upecati nekoga. Tada na scenu stupa kolega s posla kojemu se sviđate već neko vrijeme, ali pravili ste se ludi jer, istina za volju, i nije baš neki u tim samtanim hlačama i puloverom koji mu je valjda baka poslala za Božić. No, ajde bit ćete široke ruke i pružiti mu priliku. Tomo zvani Kolega je presretan kada ste ga pozvali van, do kraja radnog vremena nosio je taj iritantan osmjeh na licu. Tu i tamo se i vi osmjehnete da mu ne bi sve lađe potonule. Navečer se nađete, on vas odvede u kino, kupujući kokice i sok pita vas; „Imaš 30 kuna? Šta me gledaš tako čudno, pa ja sam kupio karte!“…Blackout! Mislim u pravu je čovjek, ako se već godinama zalažemo za ravnopravnost spolova i želimo da nas žene gledaju kao jedanko vrijedan spol, zašto ne bismo plaćali fifty-fifty?! Zato jer mi žene volimo da nas drže kao kap vode na dlanu. Zato što kada se frajer zainteresira, očekujete u najmanju ruku da plati kino. Tako je bar bilo.

Ako ikakav zaključak uopće postoji iz cijele priče, taj je da trebamo tražiti nešto što zapravo ne želimo ili još gore, nešto što u najmanju ruku ne postoji. Nemojte tražiti samo idealnog partnera jer ideal je apstrakcija, nemojte tražiti samo Brad Pitta jer on je već odavno u krevetu s Angelinom, nemojte tražiti samo bogataša jer ćete svoj bitak pretvoriti u materijalno, nemojte tražiti samo prepametnoga jer ćete vi osjećati glupima…

Što onda da tražite? Tražite sreću! Otrcano, ali kada osjetite da ste stvarno u nečijem društvu sretni, opušteni i svoji, a još k tomu vas i privlači tada se odvažite i zapamtite, ne očekujte odmah previše, jer ako očekujte previše, postoji mogućnost da se i previše razočarate.

Ivana