Pročitala sam danas neki blog o hostesama, konobaricama i tajnicama. Odmah u samom početku možete ova tri posla staviti u jednu skupinu. Ali ne iz razloga jer su ti poslovi povezani u samoj srži djelatnosti, nego iz razloga jer ljudi nažalost još uvijek imaju predrasude prema navedenim.

Tajnica je sinonim za kurvu od kad je televizije u boji ako ne i ranije, a hostese i konobarice su malo modernije izdanje. I da se vratim na blog. I tako je dotični mladić pisao o svojim prijateljicama i nekim poznanicama koje su mu ispričale sličnu priču. Dvije su išle na razgovor za posao hostese. Honorar odličan, odjeća oskudna no postoji mali uvjet za radni odnos. Treba zabavljati i malo “više” pažnje posvetiti određenim tzv. povlaštenim gostima. Treća je išla na razgovor za posao tajnice. Slična priča. Potrebno je samo biti pratnja na putovanjima nadređenom i s vremena na vrijeme potrošiti se sa njim.

I tako je dotični autor došao do zaključka da treba legalizirati prostituciju jer bi na taj način sve to išlo službenim putem. Zanimljivo. Na kraju krajeva sličnih je priča toliko puno, da je zgrožavanje nekih ljudi potpuno nepotrebno. Potrebno je samo malo osvrnuti se oko sebe i vidjeti svijet u kakvom živimo bez lažnog morala. I sama sam svjedočila sličnim pričama a i situacijama.

Jedan od primjera je mali riječki kafić. Dnevni tip kafića koji se navečer pretvarao u sobu prožetu dimom cigareta, alkoholom i nekolicinom raspamećenih gostiju koji su upražnjavali svoje seksualne odnose na u tom trenutku polujavnom mjestu. Jebali su se uzduž i poprijeko u separeu dok je u pozadini vrištala ćirilica. Djevojka koja je radila kao konobarica u tom lokalu je moja poznanica. Ona se zaista i trošila s
gazdom. Je li radi toga imala veću plaću nije podijelila sa mnom, ali iz tog izvora znam da u tu nekolicinu gostiju spadaju naš jedan bivši nogometaš, još jedna naša manekenka koja je tada bila još poluanonimna, no sada je djelićak medijskog prostora, i jos neki poznati po nečemu. Malo zvuči kao neki ameterski pornić ali dragi moji ima toga u izobilju.

Ne želim reći da nema konbobarica ili hostesa ili plesačica sumnjivog morala, ali one su nažalost previše stavljene u kalup. One su najčešće svjedoci one ljudske prljavštine koja kad noć, alkohol, droga ili položaj uzmu maha često isplivaju na površinu.

Go go plesačice su drolje. Naravno, one u sat vremena efektivnog rada uzmu novac i zabavljaju tu istu masu koja ih osuđuje, dok ostala zlatna mladež pegla kartice i šamara nosnice u prljavim wc-ima. A fine djevojke koje posjećuju takve klubove polupijane teturaju, tu i tamo se nabodu na kurac za koju čašu šampanjca i plešu po šankovima i kupolama potpuno besplatno. E, pa tko u ovoj priči uopće ima pravo razgovarati o moralu i suditi koji je posao častan.

Hostese koje su isto praznoglave fuklje koje se samo smješkaju moraju tu istu masu animirati dok im napaljeni jadnici dašću za vratom, a postarija gospoda koja bi trebala biti doma sa svojom obitelji ubijaju i pričom. I one to stoički podnose. Svaki put kad se žele izrigati od nečijeg dobacivanja ili pokušaja šlatarenja nasmiju se i okrenu. Nije sve uvijek tako crno, nekad je i sivo, nekad je čak i zabavno biti
hostesa, ali ovakvi primjeri su postali sveprisutni.

Čujem neki dan od jednog poznanika:”sve super, ali ne bi dao svojoj curi da bude konobarica. Ne ne.“ Zaista sam ostala zatečena tom izjavom. Možda zato što sam i sama povremeno konobarila kako bi zaradila koju kintu za studiranje, i jednostavno mi nije bilo jasno što je u tome loše. Zapanjila sam se kako taj isti poznanik koji je često dolazio u lokal gdje sam radila i uvijek bio iznimno prijateljski raspoložen prema meni ima takav stav. Pa što onda misli o meni?

Ja sam pred nekoliko godina rekla da svaka konobarica može napisati knjigu. “Priče sa šanka”, tako bi se mogla zvat. Šta sve jedna konobarica vidi i čuje to je nevjerovatno. Naravno, i konobarice su objekti na kojima gosti ubičavaju istresati svoje frustracije, jer njima je to naravno u opisu posla, pa zato su tamo! I još da ne zaboravim i one moraju biti bez škole jer za točit piće ti ne treba škola. E koliko sam i ja sličnih izjava i predrasuda podnosila sa smješkom. Na početku sam se nervirala, ali čemu?? Odradiš svoje i zaboraviš kafanu, ali može li većina tih ljudi pogledati samu sebe u ogledalo, nakon što su se vikende i vikende s druge strane šanka pijano kreveljili i stapali s ostalom masom u hrpu majmuna. Smiješno, ali brdo puta su mi svi ti ljudi s druge strane šanka tako izgledali. Kao hrpa majmuna.

Oni s malo više šuške u đepu i s uglednim poslovima su najgori. Šepure se po lokalu s dvije tri sponzorušice oko sebe, a sutradan neće imati ni za mali macchiato. A priča tek kojom pokušavaju ostaviti dojam na konobaricu ili neko drugo osoblje...za umrijet. Pričala mi je Maja jednom prilikom kako joj je u lokalu gdje radi bio jedan poznati riječki poduzetnik koji joj je pričao šta on sve ima, koliko je on važan i pritom se tako smijao, a ona ga je blijedo gledala. Takvi tipovi misle da tom jednom cugom koju plate mogu svojim bijednim pričama maltretirati osoblje. Ma da, smiješni su ko i Pakistan.

Kako nikada neće biti pravog odgovora na pitanje što je prije nastolo kokoš ili jaje, tako nikad neće biti pravog odgovora na pitanje jesu li plesačice, tajnice, konobarice i slične “kurve” pa ljudi imaju takve predrasude o poslu koji rade, a njihovi im poslodavci stoga nude amoralne poslovne ponude ili su one samo promatrači ljudske erozije gluposti.

Tara