Prošlog je vikenda film “Društvena mreža” bio na prvome mjestu gledanosti u američkim kinima. Novi film redatelja Davida Finchera (“Sedam”, “Klub boraca”, “Alien 3”, “Igra”, “Neobična priča o Benjaminu Buttonu”) zaradio je više nego odličnih 15,5 milijuna dolara, što je bilo dovoljno za zadržavanje čelne pozicije, unatoč novim filmovima koji su se tog vikenda počeli prikazivati diljem SAD-a.

Ukupna zarada “Društvene mreže” nakon prvih 10 dana prikazivanja iznosi oko 46 milijuna dolara.

Iznimno hvaljen od publike i kritičara diljem svijeta, film “Društvena mreža” jedan je od ozbiljnih kandidata za predstojeću sezonu filmskih nagrada, u prvom redu Zlatni globus i Oscar. Osobno, nisam oduševljena filmom. Premda je Fincher ponovno pokazao svoju redateljsku snagu, jer film je odlično režiran, čini mi se standardno dobrim tipičnim hollywoodskim proizvodom, no daleko od snažnog djela.

U filmu je osnivač Facebooka Mark Zuckerberg prikazan kao krajnje nesimpatičan mali mizantrop, arivist i štreber, obični weasel koji jedinog prijatelja ostavlja za ljubav virtualnog svijeta i materijalnog uspjeha, netko tko nije zavrijedio puste milijune koje je zaradio, a još manje da ga smatraju genijem. Kako dobra potka za pravu hollywoodsku priču: zaboravio pravog prijatelja radi virtualnih, ostavio prave vrijednosti zbog novca i uspjeha!

I eto prilike da se sva zadrta gunđala i zakleti protivnici svega novoga opet oglase i iskoriste šansu da ogade fenomen društvenih mreža, od kojih je Facebook najpopularniji (Twitter, Flickr, My Space i ostali u dobranom su zaostatku po broju korisnika).

Joj, da je bilo surfati!

Vratimo se malo u prošlost. Ne tako daleke 1995. dobila sam stipendiju i otišla na magistarski studij u Veliku Britaniju. Tada se u Hrvatskoj gotovo nisam imala s kime dopisivati e-mailom. I sama sam se hitno morala dodatno elektronički opismeniti, premda sam već ponosno posjedovala laptop.

Sjećam se da sam slušala i cijeli kolegij koji se bavio razlikama između pisanja na klasičan, linearan način i suvremenog, kompjutorski generiranog teksta. Način razmišljanja dok pišemo i uređujemo tekst kompjutorski i onaj nekadašnji, klasični − tumačio je profesor – posve su različiti načini mišljenja, promišljanja, kreiranja i komponiranja teksta.

Poslije sam otišla u Ameriku, kupila svoj prvi MAC i kućni modem i do kraja se srodila s tehnološkim napretkom. Proklinjala sam tajming svjetske tehnološke revolucije i interneta koji je još do samo godinu prije bio u povojima, pa sam svoju magistarsku radnju većim dijelom pisala pomažući se literaturom iz klasične knjižnice (i knjižare), a da je tehnologija bila samo malčice brža, tako bih lijepo surfala...

Tako na neki čudan način ispada da sam bila ispred tehnologije, tj. da je ona kaskala za mojim potrebama. Godine su brzo prolazile, a informatička i komunikacijska tehnologija još se brže razvijala, pa su, kad sam se vratila u Hrvatsku, svi već imali mobitele i uredne e-mail adrese. Život više nikad nije bio isti.

Za razliku od ne tako malobrojnih vršnjaka koji su i dandanas skloniji pisaćem stroju negoli računalu, mailove pišu kad i ako moraju, mobitele zaboravljaju kod kuće, a Facebook (u daljnjem tekstu Fejs) smatraju nekom “klinačkom“ zanimacijom (koja je vrlo vjerojatno i potencijalno opasna), ja iskreno priznajem: obožavam suvremene komunikacijske uređaje, palim se na I-phone, blackberryje i I-Pad, uživam u instantnosti e-maila i zaigranosti Fejsa, koji svi odreda ipak i te kako mogu pomoći i u ozbiljnom poslu.

Štoviše, čini mi se da sam s godinama zapravo postala alergična na sve koji se neprekidno bune na svaku novotariju. Novotarije su za mnoge postale sinonim za sve loše, površno i glupo, nepotrebno, frivolno i sasvim – pa eto – novotarijski.

Kruti umovi

Postmodernistička površnost, opsjednutost uglancanim površinama i sjajem, fascinacija novim i novumom... pršte kritike. Kruti umovi uvijek ostaju kruti, pa makar i filozofski bili, a strah od novoga pretvara se u kritiku novoga. Zašto? Pa jer je – novo i drukčije. Zapravo je vrlo moguće i da nije riječ o strahu od nerazumljive tehnologije (jer nije nerazumljiva i vrlo je user friendly), nego bazično o strahu od drugosti (otherness).

Uglađene i uglancane površine mnoge nerviraju. Možda zato što se u njima trebaju ogledati, a slika u tom zrcalu nimalo im se ne sviđa, ili su postmodernistički fenomeni idealni za “pljuvanje“ jer naprosto sami na to pozivaju? I tako, svako malo čujem kritike: te površan, te besmislen, te trati vrijeme, te narcisoidan, te voajerski, te plitak, te kompenzacijski alat za nedostatak društvenog/seksualnog/intelektualnog života.

A tko je na optuženičkoj klupi? Fejs! Dehumanizira. Otuđuje. Odvlači od bitnog. Oni koji se njime zabavljaju ili su nj navučeni zapravo nemaju vlastite živote, a medij kojim se služe narcisoidan je i površan. Uostalom, kažu, pogledajte film: taj je Zuckerberg bio mali gad koji se nije mogao uvući kolegicama u gaćice niti ući u prestižne harvardske klubove za odabrane, osamljeni “nerd“ čiji je projekt nastao kao kompenzacija stvarnom životu i alatka za napredak u društvenim krugovima.

Wake up, people! − kao da se ono što se događa u filmu o najvažnijoj internetskoj prekretnici u posljednjih ne znamo koliko ne događa svaki dan u stvarnom svijetu? Ne, nije film površniji i gluplji od kazališta. Ne, nije video ubio radijsku zvijezdu. Ne, nije Fejs uništio prava prijateljstva. Medij je uvijek samo medij, a upravo je onoliko dobar koliko smo dobri i mi sami, drugim riječima, onakav je kakvog zaslužujemo.

Na Fejsu su ljudi baš onakvi kakvi su i u takozvanom normalnom životu: oni koji su narcisoidni – narcisoidni su i na Fejsu, a oni koji su voajeri, nikad ništa ne dijele s “Fejsbuk zajednicom”, nego samo vire iza odškrinutih vrata i čitaju tuđe statuse. Ima i onih trećih, samozatajnih, koji ne smatraju da svaku glupost moraju objaviti orbi et urbi, pa se javljaju samo povremeno.

Budimo realni, pa i u običnom se životu pred prijateljima želimo pokazati boljima nego što zapravo jesmo, a što se tiče narcisoidnosti, puno su mi sumnjiviji megablogovi čiji su si autori skloni utvarati da su novi Dostojevski.

Pokaži što znaš

No, sva su nova sredstva komuniciranja demokratična, svakom dostupna i – usudila bih se reći − pozivaju na kreativnost, na kreaciju sadržaja. Na Fejsu neki diskutiraju, pokreću grupe podrške, oponiraju, provociraju, drugi se šale, informiraju, traže partnere za izlazak, priču ili samo – odobravanje i utjehu.

Meni, oduvijek zaljubljenoj u kreativce, a koja sam po prirodi (kako bi to rekla jedna moja poznanica, doduše za sebe samu) “komunikator” i “konektor” − najzanimljivije je, u medijskom, ali i umjetničkom smislu, to što je Fejs pružio priliku ljudima da pokažu što znaju, kako i što misle, ali i kako pišu i – fotografiraju. Sada ljudi koji konzumiraju ujedno i stvaraju sadržaj.

Na Fejsu sam sklopila mnoge poslove, pronašla nove i stare, davno zaboravljene prijatelje, skupila saznanja o tome tko što radi, pa mi se ponekad čini da se i nisam rastala od nekih meni dragih ljudi. Da, to je iluzija i virtualni život, ali nije li takav i život ispred televizora, na konzoli play-stationa, pa donekle i uz knjigu. Znam tko je bolestan i trebam li priskočiti, a bogme priskaču i meni, često mi daju podršku, vesele se mojim tekstovima kao čitatelji koji su konačno dobili priliku reagirati na napisano, ali i kritiziraju.

Uostalom, zašto ne – svatko mora snositi posljedice za svaku svoju riječ, osobito javnu. Više i ne slušam radio, jer što će mi pored toliko glazbeno obrazovanih prijatelja koji mi svakodnevno na Fejs stavljaju odličnu glazbu u kojoj uživam i zanosim se kako je samo meni posvećena kao u nekadašnjoj radioemisiji “Po željama”.

Kućna izložba

A najviše, baš najviše, uživam u fotkama svojih Fejsbuk frendova. Hvala im! Neki su akademski obrazovani fotografi i snimatelji, neki slikari, novinari, a neki potpuni amateri koji su konačno pronašli svoj medij: Fejs fotografije. I to ne zato da se pred prijateljima hvale kako su, eto, baš na nekoj sunčanoj strani, nego što su konačno pronašli zidove na kojima mogu objesiti svoje radove.

Nakon što sam 2004. objavila knjigu “Sretni stanovi” i pomalo “intruderski” ušla u 20 tuđih domova, otvorila sam i vrata svoga, te uz pomoć velike fotozanesenjakinje Nikice Badrov i Marine Viculin, velike poznavateljice fotoumjetnosti, organizirala svoju prvu izložbu@home. Osjećala sam obvezu da otvorim i svoj (mali) stan na jedan dan i pokažem na svojim zidovima fotografije svojih suradnika fotografa s kojima cijeli život radim, a rijetko (ili nikad) od njih ne dobijem nijednu fotku.

Izložba je bila slatka, party odličan. Ne, ne utvaram si da sam velika kustosica, ali iskreno volim te svoje male umjetničke akcije. Ovaj put, izložba@homeII (Best of facebookfriends) pružanje je prilike svim autorima koje sam odabrala s Fejsa da, umjesto virtualnih zidova, dobiju – prave. Dana 28. listopada 2010., u mojem malom stanu...

Izvor: slobodnadalmacija.hr