"Ajmo ekipa, šic, posjete gotove!" progovara neki poznat glas, naravno, to je on, Gerard Butler. Još kad samo ne bi bio tako zgodan i imao savršeno tijelo, stas i sve ostalo... Sve bi bilo odlično! Naravno, Maja plače Peri na uho, kaže da će ga zvati čim stignu kući, a čini se da Peri godi to što njegova sreća najveća toliko brine za njega.

Ajde, barem jedan par da je relativno sretan koliko god da se puta pomiri ili posvađa. Pozdravljam unesrećenog i odlazim prema Sebastianu, osmijeh od uha do uha- osjećam se kao da me netko tavom prasnuo po tikvi. "Ej, ti... mala! Ajde sačekaj me, samo da još tu rastjeram ovu sobu. Pa idemo na kavu?!". "Da, da...Može!" mislim, bila bih luda kada bi odbila ovog komada koji je bolji od Tea i Igora zajedno.

Maja me gleda svojim značajnim pogledom koji znači "aha, sve mi je jasno" i upućuje mi širok osmjeh od uha do uha. "Kokošo, idem ja,... Hvala ti što si uspjela doći unatoč svim pi*darijama koje su te snašle na putu. Normalno, znaš šta ti je činiti kada završite sa kavom. Čujemo se, baj baj." Pozdravljam Maju i čekam gospodina Savršenog koji u onoj kuti izgleda baš onako je*eno! Da, ja sam jedna od onih fetišistica koju su uniforme uvijek palile. I to doktorske, mljac!

"Ivoooo, ajmo ća! Kafenisanje nakon... uf! Pa nakon 100 godina, ustvari nismo nikada ni popili kavu jer u ono vrijeme su nas plašili da će nam rep narast' ako popiješ kavu. Šta ne?" progovara Sebiastian. "Joj, gdje sve te gluposti crpiš... Svaka ti čast! Baš me zanima šta se kod tebe promijenilo u toliko godina, sjećam te se kada smo bili mulci, bio si bucmast i nikakav, a sada ovakav komad... I dalje ne vjerujem da si to ti", odgovaram na njegovu rečenicu, onako, lagano nabacivanje uključeno, sigurno nije skužio!

Izlazimo iz okruga bolnice, odlazimo u lokalni birc i Sebastian 'razveže' o svom zanimljivom životu. U jednom trenutku zvoni mobitel, Teo! Murphy, po 200 put rekla sam ti da postaneš dobar prema meni... Zašto opet, dovraga?!

(to be continued)
x.o.x.o. Iva