Zašto talentirani Riječani i Riječanke napuštaju svoj grad? Činjenica je da se iz Rijeke oduvijek odlazilo, ali i u nju dolazilo. Proces nikako nije jednosmjeran. Ovoga puta naglasak je ipak na onima koji su iz različitih razloga otišli iz Rijeke kako bi svoje potencijale i profesionalne ambicije ostvarili negdje drugdje, najčešće u većim sredinama koje nude više mogućnosti.

Primjer više kustosice Nataše Ivančević, koja je nakon više od petnaest godina rada u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti nedavno postala djelatnica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, samo potvrđuje trend odlaska kreativnih i talentiranih Riječana i Riječanki koji već niz godina napuštaju svoj grad kako bi se profesionalno ostvarili u hrvatskoj metropoli. I ne samo u njoj. Ima ih dosta i u Ljubljani te drugdje u inozemstvu.

U tom smislu znakovit je čak i ovogodišnji kalendar »Riječki dečki«, objavljen u izdanju »Libre«, koji je okupio Riječane koji žive i rade u Zagrebu. Među njima su Fernando Soprano, Mirza Džomba, Silvije Novak, Marin Stančič, Goran Ogurlić, Vanja Cuculić, Damir Bralić, Marko Benvin, Ivica Prtenjača, Branimir Lazanja, Zoran Mrvoš, Stjepan Krajina, Edvin Liverić i Ivan Lupić.

Činjenica je da se iz Rijeke oduvijek odlazilo, ali i u nju dolazilo. Proces nikako nije jednosmjeran. Ovoga puta naglasak je ipak na onima koji su iz različitih razloga otišli iz Rijeke kako bi svoje potencijale i profesionalne ambicije ostvarili negdje drugdje, najčešće u većim sredinama koje nude više mogućnosti. Rijeci se i u novije vrijeme, posljednjih desetak, petnaestak godina, događa takva vrsta migracije. Jedni su otišli na studij u Zagreb i tamo ostali. Ima i onih koji su se školovali u svome gradu, ali u Rijeci nisu uspjeli pronaći adekvatno zaposlenje ili jednostavno nisu prepoznati kao kreativni pojedinci kojima treba dati šansu. Svaki od tih Riječana ima svoju priču.

Više teatara

Krenemo li recimo od kazališta, sasvim je jasno zašto su mnogi glumci podrijetlom iz Rijeke ostali u Zagrebu. Za razliku od Rijeke koja ima samo dva kazališta s redovnim repertoarom – HNK Ivana pl. Zajca i Gradsko kazalište lutaka – glavni grad nudi mnogo više teatara. Osim toga, u Zagrebu glumci imaju prilike raditi i na televiziji, snimati serije i filmove, sinkronizirati crtane filmove, surađivati s radijem...

Iz kazališne branše u Zagrebu su se, primjerice, realizirali Riječani Ksenija Pajić, Livio Badurina, Nina Violić, Nataša Dorčić, Edvin Liverić, Marina Poklepović, Dražen Šivak, Ana Vilenica... Riječanke u Zagrebu su i redateljica Vedrana Vrhovnik i dramaturginja Tajana Gašparović, zatim teatrolog Marin Blažević te dramaturg i kazališni kritičar Matko Botić. Najnoviji primjeri su mlade glumice Aleksandra Stojaković i Nika Mišković – također Riječanke koje su se upisale na Akademiju u Zagrebu i sad već igraju u zagrebačkim predstavama.

Dok glumci iz Rijeke gravitiraju prema Zagrebu, imamo i suprotne primjere. Damir Orlić, glumac Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, rođeni je Zagrepčanin koji se po završetku ADU u Zagrebu zaposlio u riječkom kazalištu i u Rijeci ostao. Iz Zagreba u Rijeku bila je došla i glumica Ana Kvrgić, koja se u međuvremenu ipak vratila u metropolu. Jelena Lopatić primjer je Riječanke koja je glumačku karijeru počela u zagrebačkim kazalištima, na televiziji i filmu, a sada je članica ansambla Hrvatske drame riječkog HNK-a. Nakon Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu u rodni se grad vraćaju Tanja Smoje i Anastazija Balaž Lečić, danas također glumice Hrvatske drame u Rijeci.

Zagreb ne nudi ništa

Kad je u pitanju književnost, odnosno izdavaštvo, Zagreb također nudi više izbora od Rijeke. Dva Riječanina – Ivica Prtenjača i Ervin Jahić, osim što su uspješni hrvatski književnici, zaposleni su u dvije jake izdavačke kuće u Hrvatskoj – Prtenjača u »Profilu«, a Jahić u »VBZ«-u.

Ivica Prtenjača podsjeća na okolnosti koje su ga iz Rijeke dovele u Zagreb:

– Otišao sam jer u Rijeci nisam mogao naći posla za sebe. Prije deset godina pokrenuo sam program »Palachove čitaonice« i napravio dvanaest, vjerujem dobrih programa koji su bili i dobro posjećeni. Gosti su mi bili jaki pisci iz naše zemlje, ali i iz susjednih. Dobio sam potporu Grada za te programe, to je bio neki početak. Mislio sam to raditi i dalje, napraviti neke festivale u Rijeci... Pokušati profesionalizirati tu svoju poziciju, da mogu od tog aktivizma i živjeti. Ne znam bih li uspio u tome, a nisam nikad uspio niti saznati jer sam u Zagreb otišao na poziv svog prijatelja i nakladnika Branka Čegeca. U njegovoj sam novootvorenoj knjižarici skoro tri godine prodavao knjige, vodio promocije, razna čitanja, festivale poezije i slično – kaže Prtenjača.

– Kad je riječ o tome što Zagreb nekome tko se bavi književnošću i izdavaštvom nudi za razliku od Rijeke, mogu odgovoriti da Zagreb ne nudi ništa. U Zagrebu se boriš, radiš k'o konj, trudiš se, riskiraš. U nekoliko godina napravio sam oko sedam stotina promocija, da ne govorim o drugom. Nekakva nagrada na kraju svega toga ipak dođe, prepoznaju te neki ljudi, radiš sve više, možeš se zezati na promocijama, nasmijavati samoga sebe i još po koga, možeš stati iza knjige koja ti je doista važna, možeš pomoći nekom piscu na njegovu putu od radne sobe do čitatelja... To mi je jako važno, da mogu pomoći.

Osim svoga posla u »Profilu«, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića vodim jedan talk show, koji sam naslijedio od pokojnog Sime Mraovića. Pišem za novine koje me pozovu. Uglavnom, radim puno.

Razvijenija svijest o struci

Na dizajnerskoj sceni vrlo je uspješan »Studio Cuculić«, dobitnik međunarodnih nagrada. Vlasnik ovog studija za grafički dizajn i vizualne komunikacije također je Riječanin Vanja Cuculić, koji objašnjava zašto je nakon studija ostao u Zagrebu.

– Više manje po nekakvoj inerciji. Zapravo sam već na trećoj godini fakulteta počeo raditi, a kad sam ga završio ti su se angažmani pretvorili u ozbiljan posao. Naravno, svi naručitelji bili su iz Zagreba i prirodno je bilo da tu osnujem studio. Nešto kasnije sam se i oženio, dobio dijete i kako to već biva – savio gnijezdo.

Bih li posao kojim se bavim mogao razviti u Rijeci? Zapravo nisam siguran. Mislim da bih, ali u značajno drugačijoj formi. Imam nekoliko kolega s kojima komuniciram, a koji rade u Rijeci. Mislim da je svijest o našoj struci puno razvijenija u Zagrebu nego u Rijeci. To naravno povlači cijeli niz konzekvenci. U Rijeci bih vjerojatno trošio puno više energije na edukaciji klijenata što moj posao zapravo jest, a i nisam siguran da bi cijene bile ni približne ovima u Zagrebu. Ja sam u jednom periodu radio jako puno za riječko »Istravino«. Ta dugogodišnja suradnja bila je jako ugodno i plodonosno iskustvo, kako za klijenta, tako i za moj studio. Napravili smo puno zanimljivih projekata i dobili hrpu domaćih i međunarodnih priznanja. U nekoliko navrata bio sam u ozbiljnim razmišljanjima da se vratim u Rijeku i pokrenem studio. U međuvremenu je »Istravino« kupio »Agrokor« – osvrnuo se Vanja Cuculić, a na pitanje što Zagreb nudi dizajnerima za razliku od Rijeke, odgovara:

– Iako je o tome pomalo groteskno govoriti u hrvatskom kontekstu, Zagreb je neusporedivo veće tržište od Rijeke. Naprosto cijela privredna i kulturna scena je centralizirana. Postoji još jedan psihološki moment: iz iskustva mogu potvrditi da će, na primjer, vinar s Pelješca prije naručiti dizajn etikete od dizajnera u Zagrebu nego onog u Splitu. To je nažalost tako.

Institucionalno nereagiranje

I među likovnim umjetnicima u novijim generacijama nekolicina je onih koji su riječku adresu zamijenili zagrebačkom, no većinu su na to motivirali privatni, a ne primarno profesionalni razlozi. U Zagrebu tako živi Predrag Todorović koji, međutim, istodobno predaje na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, jednako kao i Lara Badurina. Zagrebačku adresu ima i David Maljković, no njegova pozicija zapravo je internacionalna, a da odluku o odlasku ne možemo jednoznačno sagledavati i da je nije nimalo bezbolno donijeti, potvrđuje umjetnica Tanja Dabo koja je umjetnički stasala na riječkoj sceni, radila na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, a od ove školske godine zaposlena je kao docentica na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

– Moj je dosadašnji životni put najčešće doista i bio put, u najdoslovnijem smislu, pa na pitanje o odlasku iz Rijeke nije jednostavno odgovoriti. Sve je počelo odlaskom s Lošinja, gdje sam odrasla i gdje živi moja obitelj, u srednju školu u Zagreb. Potom sam napustila Zagreb da bih došla studirati u Rijeku. U Rijeci sam i umjetnički stasala, i dobila posao na Akademiji. No, istovremeno sam iz privatnih i profesionalnih razloga počela živjeti i u Zagrebu. Tako sam osam godina provela na putu, svakoga tjedna, između ta dva grada. U tom periodu ja u Rijeku nisam dolazila samo raditi, već sam jednostavno pola tjedna živjela u Rijeci, a drugu polovicu u Zagrebu.

Možda je najjači razlog mog potpunog ostanka u Zagrebu osobne prirode – osjetila sam velik umor od te podijeljenosti između dva grada, osjećala sam se dezintegrirano i trebao mi je mir, da budem duhom i tijelom na jednom mjestu u jedno vrijeme. Odluku o ostanku u Zagrebu umjesto mene i za mene donijelo je moje novo radno mjesto na zagrebačkoj Akademiji.

Odlazak iz Rijeke doživjela sam jako emotivno i teško. Rijeka, odnosno moj studij ovdje i kasnije posao me zasigurno trajno obilježio kao osobu i umjetnicu. Osjećala sam se dijelom svega u čemu sam sudjelovala, i jako teško mi se bilo istrgnuti iz tog svog riječkog konteksta, tu prije svega mislim na posao na Akademiji.

Moj odlazak je primljen na razne načine – od potpuno emotivnih osobnih gesti, do potpuno ravnodušnog institucionalnog nereagiranja. Nažalost, na moju želju da ostanem u nekom obliku surađivati s Akademijom odgovor je bio samo gluha tišina. Moja želja je i dalje tu.

Znajući da ću otići iz Rijeke, osnovala sam udrugu s kolegicom Letricijom Linardić, kroz koju sam se nastojala u nekom ipak donekle institucionaliziranom smislu vezati uz Rijeku. Kroz udrugu smo željele nastaviti ostvarivati sve doista mnogobrojne programe koje sa studentima Akademije i mladim umjetnicima već godinama provodimo. No, za sve programe prijavljene Gradu Rijeci na natječaj za potrebe u kulturi, uključivši i našu zajedničku izložbu, dobile smo ravno 0 kuna, i to me jako pogodilo. Ne zbog novca nego zbog geste. Pokušaji da ostanem vezana uz Rijeku propadaju jedan po jedan – kaže Tanja Dabo.

Mjesto je nevažno

U najužem doticaju sa suvremenom riječkom likovnom scenom stoji i povjesničarka umjetnosti Nataša Ivančević, koja je posao u riječkom MMSU nedavno zamijenila mjestom višeg kustosa u MSU-u Zagreb, a iz izjave koju nam je dala jasno je da je taj iskorak vezan u procjenu kako joj se u riječkim okvirima ne pružaju mogućnosti daljnjeg profesionalnog napredovanja.

– Petnaest godina radila sam u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti kao kustosica, a u tom sam razdoblju ostvarila profesionalni razvoj i napredovanje u vrlo poticajnom okruženju. Nedavno je došlo do promjena u smislu zatvaranja mogućnosti moje participacije u radu Stručnog vijeća muzeja, a shodno tome i budućeg djelovanja, osobito s gledišta razvoja zbirki koje sam utemeljila. S obzirom na to da mi se otvorila mogućnost prelaska u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, krovnu muzejsku ustanovu za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj, odlučila sam se za premještaj radi moje daljnje profesionalne afirmacije – objašnjava Ivančević.

I na suvremenoj arhitektonskoj sceni nalazimo nekoliko Riječana sa zagrebačkim adresama, kao što su Silvije Novak i Petar Mišković, ili arhitekt, teoretičar i kritičar Maroje Mrduljaš, a svima je zajedničko da su u Zagrebu ostali nakon studija.

– Stjecajem okolnosti svoje sam partnere upoznao još na fakultetu i nakon diplome karijeru nastavio razvijati u Zagrebu. No, kako naš ured djeluje na području cijele Hrvatske, a pritom se većina ljudi u njemu uopće ne smatra Zagrepčanima, tako nas pomalo iritira što nam stavljaju epitet zagrebačkog ureda. Mislim da je mjesto u kojem djeluješ za našu struku potpuno nevažno, a s obzirom na to koliko sam vezan uz Rijeku, kako privatno, tako i profesionalno – rekao bih da zapravo nikad iz nje nisam ni otišao. Izuzetno dobro poznajem riječke prilike i vezan sam za sva važnija zbivanja u struci, s tendencijom da se tako i nastavi – kaže Silvije Novak iz studija »3LHD«.

Riječka »kolonija«

Napokon, u Zagrebu djeluje i čitava jedna »riječka kolonija« ljudi iz medija, koja nije najuže vezana uz kulturu, ali je zanimljiva kao najizrazitiji primjer klasičnih pečalbara, otišlih u prvom redu iz egzistencijalnih razloga, »trbuhom za kruhom«. Posebno se to odnosi na ljude koji su gašenjem riječkog »Dnevnika« ostali bez mogućnosti zapošljavanja u Rijeci i novu priliku pronašli na novinarskim i uredničkim pozicijama unutar »Jutarnjeg lista«, a kasnije i drugih medija. Među njima je i glavni urednik »Večernjeg lista« Goran Ogurlić koji o okolnostima svog odlaska govori:

– Iz Rijeke u Zagreb otišao sam 1998. godine jer sam dobio posao šefa deska u »Jutarnjem listu«, uoči samog pokretanja lista. U Rijeci se tada nisam mogao zaposliti ni u »Novom listu«, niti u dopisništvima, pa mi je samim time bilo i lakše donijeti odluku o preseljenju. Izazov i rizik pokretanja novog dnevnog lista bio je više nego dovoljan da ne dvojim, pa je odlazak uslijedio svega mjesec dana nakon vjenčanja. Sa sobom sam iz Rijeke povukao još pet kolega urednika i novinara, za koje također u Rijeci nije bilo posla, ali su se u Zagrebu dokazali i preuzeli razna urednička mjesta.

Ogurlić ne razmišlja o povratku u Rijeku i apsolutno stoji kod mišljenja da su mogućnosti što ih Zagreb nudi spram Rijeke u ovoj branši neusporedive.

– Zagreb je medijska meka Hrvatske i zbog velikog tržišta, ali i zbog jake medijske tradicije, raznolikosti i snažne konkurencije koja nameće visoko profesionalni ritam. Naravno da je sve to logično budući se u Rijeci nije uspjela razviti lokalna konkurencija u tiskanom novinarstvu, a ostali mediji nemaju toliko jake škole novinarstva niti veću fluktuaciju ljudi i novih ideja.

Na isti način u Zagrebu su se obreli Edi Jurković (vratio se u Rijeku), Ana Plišić, Deni Šegota, Željko Ljubobratović, Sanja Simić, Srđan Vrančić, Anri Paravić, Majda Matković, a riječki izdanci na zagrebačkoj medijskoj sceni su i Bojan Mušćet, Jelena Jindra, Romina Knežić, Minja Cvitković, Uršula Tolj, Daniel Delale... Uz riječko novinarstvo vezani su i profesionalni počeci Kristine Laco, glavne izvršne direktorice Digitel komunikacija, koja je prije toga godinama vodila »Premisu«, vodeću hrvatsku PR agenciju, na čijem je čelu sada Boris Lešić, također Riječanin.

Premda su motivi odlaska iz Rijeke različiti, vidljivo je da je Rijeka još uvijek grad koji ne pruža dovoljno mogućnosti te ne nudi dostatno širok okvir unutar kojega bi mnogi izrazito kreativni pojedinci mogli naći prostor za svoje djelovanje. Možda je najtužnije u čitavoj priči da Grad i njegove institucije prema svemu tome ostaju ravnodušne.

Prtenjača: Zovi ako me trebaš

Dugo me nema u Rijeci, ne mogu više niti usporediti. Premda, Rijeka je jako blizu. Kad bi neka inicijativa postojala odozdo i ako me netko želi i treba, rado ću raditi i u svom rodnom gradu – kaže Prtenjača, a na pitanje bi li se vratio u Rijeku i pod kojim uvjetima odgovara:

– Ne znam, najviše mi se sviđa da ustvari budem između. Vjerujem da sve mogu stići, vozim dobro i ne poštujem striktno ograničenja brzine, ha-ha. Ne razmišljam još o tome. Imam mnogo toga što još hoću napraviti u Zagrebu. Za kraj citirat ću meni dragoga Raya Carvera koji lijepo i jednostavno kaže: »Zovi ako me trebaš«. Tako ja nekako vidim odnos između mene i Rijeke – zaključuje Prtenjača.

Dabo: Širi profesionalni okoliš

Zagreb mi pruža... možda širi profesionalni okoliš i time i šire perceptivno polje, prije svega umjetničko. Po samoj prirodi stvari u Zagrebu ima više umjetnika, više interakcije u profesionalnom smislu, više prilika, mnoge je stvari lakše ostvariti itd. No, na kraju, sve ipak dolazi iz čovjeka, iz njegove želje, njegovih htijenja i ambicija, i sposobnosti da ih ostvari. Zagreb tu nije presudan – kaže Tanja Dabo.

Novak: Fluktuacija ljudi nosi samo dobro

Rijeka kao manji grad od Zagreba mladim arhitektima pruža mogućnost lakše afirmacije, jer djeluju u uvjetima manje konkurencije, ali Zagreb nudi druge prednosti:

– U gradu poput Zagreba puno je lakše odabrati ekipu suradnika jer je izbor veći i ako težiš izvrsnosti imaš veću mogućnost selekcije ljudi. U tom smislu Zagreb je pogodniji, a činjenica je i to da je arhitektima iz manjih sredina mnogo teže postići da ih počnu percipirati kao dio nacinalne scene, jer ih uvijek tretiraju lokalno. Što se tiče naručitelja, nemam iskustava koja bi potvrdila da Zagreb donosi i više poslova, no to je možda i stoga što me zanimaju prvenstveno javni projekti. Nekih poslova s privatnim investitorima, za koje bi to možda imalo neku važnost, se i ne hvatam – kaže Silvije Novak uz zaključak:

– Fluktuaciju ljudi ne vidim kao problem. Mislim da to može učiniti samo dobroga i stoga je super da netko iz druge sredine dođe u Rijeku i obrnuto.

Izvor: novilist.hr