Tko od nas nije barem jednom poželio učiniti ono što je Johnny učinio, ostaviti jedno jutro nepopijenu kavu, sići na ulicu i zaustaviti autobus, koji će nas odvesti negdje gdje nas nitko neće naći.

 
Prljavo kazalište sastavilo je kompilaciju hitova u povodu tridesete godišnjice postojanja, ali mene bi to zanimalo, po prilici, koliko i zbornik znanstvenih radova kojim se obilježava pedeseta godišnjica djelovanja akademika Josipa Bratulića. Negdje u izlogu vidio sam CD sa slikom gladijatorske kacige na naslovnici i pomislio kako je od trideset godina Prljavog kazališta, brat bratu, dvadeset pet bilo uzaludno, suvišno, besmisleno, a gdjekad i odbojno. Jasenka Houru pamtim kada se, zajedno s Tihomirom Oreškovićem, kasnije osuđenim ratnim zločincem, natjecao za parlament na listi bizarne ultradesničarske stranke Nikole Štedula. Oreškovića i Štedula ne bih ni štapom dotakao i nemam baš nikakve želje slušati kako se stari roker razočarao u svojim nevinim nacionalističkim idealima. Njegovi su mi politički stavovi uvijek bili kretenski, a oduševljenje lupanjem vojničkih cokula odvratno. Militarističke furke ovoga niskog slabunjavog muškarca nalazim, osim toga, i grotesknim, možda čak malo perverznim.
 
Na drugoj strani, u malom Houtenu kraj Utrechta živi jedan drugi junak Novog vala. On ne slavi okrugle godišnjice, a o slavnoj rokerskoj prošlosti govori tek rijetko, s vidljivom zlovoljom. Vjerojatno bi sasvim ušutio da mu svako toliko na vrata ne pokuca neki od neumornih sljedbenika, koji hodočaste u tiho nizozemsko predgrađe i obilaze ga kao himalajskog mudraca u pećini, jer se ni poslije dvadeset godina ne mogu pomiriti da je njihov vođa i prorok odustao od njih. Branimir Johnny Štulić tada im bojažljivo otvori, i uvede ih u dnevnu sobu, ponudi čajem, dok njegova supruga u kuhinji uočljivo glasno lupa posuđem i ne pokazuje se.
 
Inteligentna bi osoba shvatila da tu nije dobrodošla i ne treba se dulje zadržavati, ali Štulićevim obožavateljima ne vrijedi objašnjavati. Oni su se došli napojiti s vrela mudrosti i žudno upijaju svaku riječ, dok im njihov junak priča kako mu dani prolaze u igranju malog nogometa i prevođenju antičkih epova s engleskog. Na trenutke im zvuči kao da ih čovjek zavitlava, a na trenutke bi rekli da je on ozbiljno šenuo. Pola sata kasnije, nakon popijenog čaja i dragocjene lekcije o Tukididu i Peloponeskim ratovima, hodočasnici izlaze uplašeni i smeteni i dugo, dugo ne dolaze k sebi, sve dok jedan od njih, već u vlaku, na pola puta do Amsterdama, zgranuto ne šapne: “Jebo te!”
 
Branimir Johnny Štulić jednom davno, osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio je velik i važan pjesnik. Njegovi su stihovi vjerojatno najistinitije svjedočanstvo turobnog vremena jedne istočnoeuropske diktature na zalazu i nešto najljepše što je ikada napisano o jednoj pospanoj i vlažnoj, zapuštenoj istočnoeuropskoj metropoli, kakav je Zagreb u to doba bio. Tko god je ikada došao unskom prugom iz provincije i još se po mraku iskrcao na Glavnom kolodvoru, na studeni, blistavo osvijetljeni peron s milijardom opušaka i jekom monotonih obavijesti s razglasa, s kumicama kojima samo crvene njuškice vire iz šalova i pijancima što uza zid drijemaju na kartonima, do smrti će pamtiti Azrinu dražesnu minijaturu koja otvara Sunčanu stranu ulice, onih nekoliko stihova o tramvajskom osoblju što u zoru na Remizi pije rakiju. Čak i danas, zateknem li se u glavnom gradu, budan u to neljudsko doba, nekako nesvjesno i nehotice, imitirajući Johnnyjev plačni bariton, sam ću od sebe zapjevušiti: “Kada Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva...”
 
Snažnim, strastvenim pjesmama, što su u isto vrijeme znale biti i uznemirujuće i nasilne i nježne, Branimir Štulić osvojio je srca milijuna i još uvijek ih osvaja, iako mu do toga uopće više nije stalo. Nestao je nekako iznenada, kao u onim pričama o muškarcima što odu po cigarete i nikada se ne vrate, da bi na drugom kraju kontinenta, uz svoju nizozemsku hauzvajf, našao sreću u malograđanskoj rutini i šašavim hobijima. Zbog nečega se više ne želi sjećati svoga prijašnjeg života i odbija svaku ponudu da se s električnom gitarom vrati pod reflektore i nešto zapjeva. Zašto je i kako postao takav, nikoga se od nas zapravo ne treba ticati. Branimir Johnny Štulić odabrao je privatni i povučeni život, a ako je i poludio, njegovo je privatno pravo da bude lud. U Nizozemskoj, Bog je blagoslovio, ima i čudnijih od njega.
 
Naposljetku, tko od nas nije makar jednom poželio učiniti ono što je Johnny učinio, ostaviti jedno jutro nepopijenu kavu i neriješenu križaljku, bez nekog posebnog povoda odjednom ustati i obući jaknu, sići na ulicu i zaustaviti autobus, koji će nas odvesti negdje gdje nas nitko neće naći. Svi imamo takve fantazije, ali nismo Branimir Johnny Štulić da ih ostvarimo. Njegov postupak može vam djelovati umobolno, ali opet, ne možete mu se ne diviti. Barem ćete cijeniti njegovu hrabrost. Ostavio je iza sebe više nego će mnogi od nas ikada imati, a ni za živu glavu i ni za kakve novce ne bi se vratio.
 
Ovih dana netko mu je u Beogradu ponudio srbijansko državljanstvo, a malo zatim jednaku je ponudu na jednom radiju iznio i Stjepan Mesić. Državne se odjednom administracije natječu koja će mu dati svoje papire, upisati ga u registar glasača i poreznih obveznika.
 
Opravdano valja sumnjati da će Johnny Štulić i zbog jedne podići guzicu sa svoga nizozemskog kauča. Nazovu li iz Zagreba ili Beograda, možda ga i naljuti što su ga prekinuli u gledanju Milijunaša. Branimiru Štuliću ne treba hrvatska putovnica, ne uzbuđuje ga ni hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, ni hrvatska puška na hrvatskom ramenu, nijedna od onih nacionalnih svetinja na koje se loži Jasenko Houra i oko čega je sazdan tužni opus posljednjih dvadeset uzaludnih godina Prljavog kazališta.
 
Priznajmo, svatko od nas gdjekad sebe zamišlja kao rock zvijezdu. Da možete izabrati, što biste radije uzeli, koja vam se od ove dvije egzistencije čini privlačnijom: velika nacionalna turneja o trošku Karlovačke pivovare, sa specijalnim gostom Miroslavom Škorom, ili beskorisno prevođenje Ilijade i Odiseje u Houtenu kraj Utrechta? Ja ne bih ni trenutka oklijevao. Dajte mi ovamo toga Homera, mamicu mu ćoravu!
 
Izvor: jutarnji.hr