Našim genijalcima, kojima je pitanje časti izigrati sve što se izigrati može, bačena je rukavica u lice. Novi ministar financija domislio se kako doskočiti utajivačima poreza. Pitanje je trenutka kada će mu se s guštom nasmijati u lice jer su uspjeli izbrisati ono što do sad nitko nije.

"Pamtim to kao da je bilo danas", na konspirativnom sastanku nakon zatvaranja birtije, za stolom smo glavni konobar, vlasnik birtije i ja, učenik splitskog MIOC-a, a iz istog sela k'o vlasnik, što je garantiralo da neću drukat. Pred nama, dobri stari PC 386, na njemu instaliran program "Blagajna" pisan u Clipperu, POS printer i pravilnik Ministarstva financija. Tema sastanka – smislit shemu za utaju poreza jer, inače, s obzirom na davanja državi, nema smisla imat birtiju.

Brejnstorming

"Znači, kad stisnem print, on odma račun spremi u bazu podataka?", pita vlasnik. 
"Je." 
"E, jebaji ga onda", kaže konobar. "Moraš gostima dat isprintan račun." 
"Zašto?", pitam ja naivno. 
"Jer bi taj gost moga bit porezni inspektor." 
"Nije ako je stranac." 
"Ma biži, nekad dođu pa se prave Englezi. Nekidan mi frendu u restoranu cilu večeru na engleskom izili." 
"A pazi ovo", opet ja naivno. "Daš mu račun pa ga poništiš?" 
"Jesi sad reka da se to ne može? Da kad stisnem print, odma sprema." 
"Ne može u programu, ali može u bazi. Samo ti lik šta ti je proda program, mora dat šifru baze." 
"A šta ako mi porezni dođe za dva dana s tim računom i ne nađe ga u bazi. Di smo onda?" 
Muk. Brejnstorming se nastavlja. 
"Znam, jebote!", vlasniku se upalila lampica. "Daš mu račun, on ga ostavi na stolu, ti ga pokupiš i znaš da ti s tim neće doć." 
"A to je skoro 70 posto računa", kaže konobar. "Niko normalan ne uzima račun." 
"Te poništimo u bazi i čisti smo ka suza", govori vlasnik. 
"Jeste, ali to je velika zajebancija", kažem ja. "Posli svakog računa, konobar ti mora ulazit u bazu, mijenjat podatke, a nešto će zeznut, sigurno. Nema druge, morat ćeš zvat čovika šta ti je proda ovu 'Blagajnu'."

'A ti radi s programom'

Sutra dolazi čovik, mi mu objasnimo šta nam treba, a lik iz džepa vadi disketu s rješenjem i smije se. 
"A šta ste mislili da se nitko toga nije sjetio? Na kraju smjene, ubacite disketu, pokrenete program s nje, ukucate brojeve računa koje ste pokupili sa stolova i u bazi se svi pretvore u jednu mineralnu."
"Zašto u mineralnu?" 
"Da serijski brojevi ostanu isti. Može i u kavu, samo recite. Cijena – dvi iljade maraka." 
"Dvi iljade?!", vlasnik ispalio. "A program sam ti platija dvista?" 
"A ti onda radi s programom." 

Vlasnik je uredno platio dodatak programu, pa smo otad, nakon svake smjene, ostajali još pola sata, ubacivali disketu s tim programčićem i ukucavali u njega serijske brojeve računa koje su gosti ostavljali na stolovima. Skoro 60 posto računa glasilo nam je na jednu mineralnu, što će reći da smo pola prometa radili na crno. Shema neprobojna, pa smo u jednom trenutku pomislili da smo genijalci.

To moramo sjebat!

Sve dok sljedeće ljeto nije došla porezna. Pročešljali sve i – čestitali nam jer smo plaćali više poreza nego iti jedan kafić u gradu. Tu smo doživjeli lagani slom živaca. "Pa šta onda oni rade?! Kako, jebote?!" 

Onda krenuli od kafića do kafića, pokušavali pričati s vlasnicima, neke pokušali i opiti, ali naravno – shema se ne govori svakome, svatko ima neku svoju i, kako se činilo, svaka je bila bolja od ove naše. Uvijek postoji veći genijalac. Što reče jedan od tih vlasnika: "Dva rođaka s FESB-a, jedan s ekonomije i ja s njima smo misec dana dumali kako ih zajebat i sad bi vi da vam kažem kako, ma ne dolazi u obzir!" 

E sad, zašto se ja, puno godina kasnije, prisjećam svega ovoga. Zbog sljedećeg. Ide citat iz Jutarnjeg: "Vlada kao jednu od mjera rješavanja problema utaje poreza i sive ekonomije planira uvesti fiskalne blagajne. (...) U slučaju uvođenja tog rješenja, pravne osobe koje posluju s gotovinom morale bi instalirati poseban fiskalni printer spojen s već postojećom blagajnom ili novu fiskalnu blagajnu s ugrađenim printerom. Riječ je o printeru koji ima ugrađenu memoriju i bilježi svaki registrirani račun. Mnogi tu memoriju uspoređuju s crnom kutijom u avionu jer dosad nije uspjelo brisanje podataka iz nje." 

Moram priznati da se užasno radujem ovome. Ne zato što mislim da će se sivoj i crnoj ekonomiji time stati na kraj, ne radujem se ni svom tom utajenom porezu koji će se sada sliti u proračun, radujem se rješenju koje će naši genijalci smisliti da izvedu to "brisanje podataka koje nikom dosad nije uspjelo". Okupit će se za stolom prekaljeni konobari, rođaci s FESB-a i ekonomije, sada već magistri, a gazda, sada ozbiljan ugostitelj, iznijet će na stol pršut, sir, vino i fiskalni printer i reći: "Ovo moramo sjebat!" 

Dumat će možda mjesec, možda dva, možda pola godine, ali vjerujte mi, rješenje će pronaći. Bit će to jedno od genijalnijih i kreativnijih rješenja do kojih je hrvatski mozak ikad došao, jedan od najvećih dokaza da hrvatski obrazovni sustav može izroditi genijalce, ali, nažalost, sve skupa neće biti za javnost.

Vlado Bulić