Otkako mi je mamica nedavno uputila zabrinjavajući sms sadržaja ''sha mai, mala? rofl'', osjetila sam snažan poriv za pisanjem sljedećih redaka. Koliko su popularne skraćenice, anglizmi i urbani govor općenito zapravo uzeli maha u našem svakodnevnom govoru i u kojoj je to mjeri zdravo,  preporučljivo, poželjno, a kada prelazi granice? Zar ponekad fakat ne pronalazimo primjerenu riječ za neki atribut, filing ili pojam u bogatoj paleti milog nam hrvaškog jezika da moramo posezati za drugim opcijama, ili je to jednostavno stvar ekstremne ekspanzije stranih jezika (u ovom slučaju uglavnom engleskog i španjolskog jezika), kojima smo izloženi kroz internet te raznorazne sapunjače i serije na dnevnoj bazi?

Nedavno čitajući jedan jezični savjetnik u kojem autorica drsko, ali s pravom osuđuje današnje medije za nepravilnu i ponekad nepotrebnu uporabu frazema, kratica i inih riječi kojima više ni ne znamo originalan prijevod, dovodi do pitanja kredibilitet hrvatskog jezika, koji svojom strukturom spada pod najkompleksnije jezike na svijetu. Čemu onda uporaba jezika koji se pojavio mnogo nakon seobe Hrvata? Brijem da je odgovor poprilično jednostavan (ili bar meni) – zbog jednostavnosti riječi nabrijanije forme i sadržaja.

Ajmo realno, tko od nas još kaže da vikendom ide na zabavu, proslavu ili žurku (u prijevodu party), ili da je upravo imao spolni odnos, tj. snošaj (fuk, kres, seks)? Dečki redovito mladu, šarmantnu djevojku referiraju kao trebu, ribu, mačku, a na fejsu (pa i uživo) je standardni ''hahaha'' zamijenjen sa ''lololol'', ''rofl'', ''lmfao''. Cura/žena promiskuitetnog karaktera u prijevodu je lja, rva, odnosno fuksa,  plesnjak je čaga, dens, šafl (shuffle)... Neustrašiva, hrabra, drska, odvažna osoba danas je ''fearless bastard'', baja tj. mačo men, a neki film, događaj ili osoba više nisu nadahnjujući, duboko prožeti ili izvanredni, već se atribuiraju kao awesome, epic, kul, ekstra ili ''some deep shit''. Ako netko sumnja u ovo, neka pliz samo otvori Facebook home page ili Twitter.  Ako još netko ima nekakva unutarnja previranja nakon toga, neka se hitno socijalizira i rukuje sa Urban Dictionaryjem.

Uzrok ''problema'' – jutub, nedostatak kvalitetnih domaćih serija i filmova (barem za nas mlade), odnosno genijalni američki TV uratci,  i poneki šašavi novinar. Kako su mediji danas u velikoj mjeri zaslužni za vođenje i usmjeravanje pučanstva (i mi im zahvaljujemo na tom odgovornom i nimalo lakom zadatku), tako su odgovorni i za sociolingvističke uvjete po kojima oblikuju generacije, stoga ni ne čudi masovna uporaba anglizama i ostalih ''izama''  (stage, blockbuster, prime time, celebrity, event, last minute, rating, show, mobbing, spam, blackout, i mnogi drugi)  koja je toliko učestala, da je u potpunosti potisnula njihove hrvatske ekvivalente.  

Posljedica ''problema'' – paaa, osim što starije generacije uz jutarnje novine i kavu vjerojatno vade i rječnike, ne znam koliko je loše i štetno da većina nas zna jedan ili više stranih jezika, kojima ćemo baratati kroz život, i to garant lakše i preciznije od, primjerice Talijana, Njemaca ili Francuza, kojima je audio prijevod filmova i serija zasrao mogućnost jeftinog i učinkovitog učenja stranih jezika (dok smo mi sa šest godina pjevušili Esmeraldinu uvodnu špicu i upijali crtiće sa Cartoon Networka).

Pretjerana eksploatacija ''izama'' možda ipak nije poželjna za hrvatski jezik i kulturu. Imajmo na umu da je hrvatska književna umjetnost protkana veličanstvenim djelima fearless bastardsa koji su stoljećima radili na usavršavanju hrvatskog jezika, pa je red da nastavimo tradiciju barem s upola truda. Završila bih spiku Preradovićevim retcima koji prigodno sažimaju kompleksnost cjelokupnog doživljaja.

''Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči -
To je jezik roda moga!''