Dušan Kojić Koja, frontmen grupe Disciplin A Kitschme, o karijeri, albumima i glazbenoj sceni. Svugdje u regiji postoji scena i puno je mladih koji se bave muzikom, osnivaju grupe, no meni sve to, bilo komercijalno ili ne, liči na nešto što sam čuo više puta dosad ili je puka kopija nečeg iz inozemstva.

 
Jedan od kultnih sastava alternativne ex-yu scene, srpska grupa Disciplin A Kitschme nastupit će sutra s početkom u 22 sata u pulskom klubu Uljanik. Posebnost ove grupe, koja djeluje gotovo punih 28 godina, jest u njihovom jedinstvenom izričaju koji s godinama stalno doživljava metamorfoze, no u tom procesu Disciplin A Kitschme i dalje zadržava prepoznatljivi zvuk za koji je zaslužan frontmen grupe, basist Dušan Kojić Koja, s kojim smo razgovarali uoči sutrašnjeg koncerta.
 
Inače, Koja je grupu osnovao krajem 1981. godine nakon razlaza grupe Šarlo akrobata, predstavljajući progresivan i nekomercijalan zvuk basa i bubnjeva. Disciplin A Kitschme deset je godina djelovala u Beogradu te u tom razdoblju objavila sedam albuma, osiguravši i popriličnu bazu fanova, a 1992. godine Koja odlazi u London, gdje počinje suradnju s brojnim inozemnim glazbenicima.
 
U Londonu, pod okriljem nezavisne diskografske kuće Babaroga Records, Koja objavljuje albume »I Think I See Myself On CCTV«, »Heavy Bass Blues« i »Refresh Your Senses, NOW!« kojima se afirmirao i na inozemnom tržištu. Nakon desetljeća provedenog u Londonu, Koja se 2002. godine vraća u Beograd, gdje radi na nekoliko projekata, a 2005. okuplja novu postavu Disciplin A Kitschme, koju uz njega čine i pjevačica Manja Đorđević i bubnjar Miloš Velimir Buca. U toj postavi objavljuju live DVD »Uživo sa Egzit-a! / Live At Exit!« te album »Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi?«, a sljedeće godine grupa počinje sa snimanjem novog albuma. Na sutrašnjem koncertu u pulskom Klubu Uljanik predstavit će pjesme s aktualnog albuma »Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi?« kao i presjek najboljeg iz dosadašnje karijere, a više o svemu otkriva nam Koja…
 
U vrijeme kada si započeo glazbenu karijeru, novi val je stigao na ove prostore. Kako je izgledala scena krajem sedamdesetih godina u Beogradu i kako je bilo surađivati s pokojnim Vdovićem i Mladenovićem u grupi Šarlo akrobata, tvom prvom ozbiljnom bendu?
 
- Karakteristika druge polovice sedamdesetih u Beogradu bila je, baš kao i svugdje u svijetu, popularnost mahom lošeg hard ili simfo-rocka, kao i niz kopija Deep Purplea, s dosadnim, samozadovoljavajućim solo dionicama i besmislenim tekstovima koji nikome ništa nisu govorili. Jedna od dobrih i perspektivnih mladih beogradskih grupa tada je bila i Limunovo drvo, band u kome je svirao Milan, a katkad i Vd, zamjenjujući originalnog bubnjara, kad ne bi došao na probu ili koncert. Ja sam se muvao okolo, najviše po SKC-u, koji je definitivno bio najprogresivnije mjesto u gradu i jammao tu i tamo sa svima njima, da bi kasnije i uletio u band, koji je ubrzo po odlasku drugog gitariste promijenio ime u Šarlo akrobata. Bilo je to jako plodonosno, prvenstveno muzičko, druženje, što se i može čuti na snimcima Šarla akrobate. Takvo stanje trajalo je manje od godinu dana, a kasnije smo se razišli u viđenju naše buduće orijentacije.
 
Raspad bivše države ubrzao je moj muzički razvoj
 
 
Koji su ti glazbeni uzori obilježili odrastanje, dakako usput nametnuvši se kao logična inspirativna vodilja za kasniji autorski rad?
 
- Raznoliki su uzori, evo osnovnih: Jimi Hendrix, Gong, funk, new wave...
 
U vrijeme novog vala dosta glazbenika bilo je uvučeno u svijet droge, mnogi od njih su i napustili ovaj svijet. Što nam možeš iznijeti o svemu tome?

 
- Apsolutno ništa. Nije to vezano samo za doba new wavea, a sigurno je da mi je izuzetno žao što nekih ljudi više nema.
 
Kako je došlo do osnivanja Discipline kičme, odakle naziv i kako je bend bio prihvaćen?
 
- Ustvari, Šarlo se raspadao, i to je bilo očigledno, nismo se više slagali muzički, tako da sam poželio da napravim novu stvar. Nenad Krasavac Kele (inače i Šarlov menadžer), originalni bubnjar Discipline kičme i ja smo razmišljali o imenu grupe, ja sam htio da ime sadrži riječ »disciplina«, Kele je dodao »kičme« i tako se to desilo. Grupa je već svojom minimalističkom postavom od jedne bas gitare, bubnjeva i vokala bila osuđena na nerazumijevanje i trnovit put, kojim je potom dugo i hodala.
 
Kakav je bio osjećaj da grupa u kojoj djeluješ postaje jedno od najbitnijih imena na ovim prostorima?
 
- Ah, na to se čekalo neko vrijeme, tako da kad se desilo, to je samo bila potvrda onog što sam sve vrijeme znao, a na kraju krajeva, i sam inicirao. Naime, osim ubacivanja brass sekcije u band, napisao sam i na kapi koju sam nosio »najbolji«, neki ljudi možda nisu povjerovali u to, ali nitko nije ostao ravnodušan...
 
Koliko je raspad bivše države utjecao na razvojni put benda?
 
- Osim što me poslao u Englesku, gdje sam oformio novu postavu s londonskim muzičarima, vjerojatno je paradoksalno i ubrzao moj muzički razvoj, ma koliko to čudno zvučalo, samim tim i muzika grupe se mijenjala.
 
Posljednji avion Pula - Beograd

 
Poznato je da ste posljednji koncert prije raspada države održali upravo u kolovozu 1991. godine u Puli. Kako pamtiš te dane? Prema tvrdnjama nazočnih, vratili ste se posljednjim vlakom koji je prometovao na relaciji Pula - Beograd...
 
- Avion je bio u pitanju, jer mislim da je »vlak već bio u snijegu«. Uostalom, i taj let je kasnio par sati... Taj koncert, ustvari festival na nekom stadionu, je naravno bio specijalan, publika s upaljačima i slične stvari, što se ovoj grupi nikad ni prije ni poslije nije dešavalo, s gomilom neke novoosnovane ispeglane policije ispred bine... Svima je bilo jasno što će se desiti...
 
Koji je bio glavni razlog tvog odlaska u Veliku Britaniju? Kako je bilo raditi s inozemnim glazbenicima te koje su najbitnije razlike u odnosu na ovdašnje prilike?
 
- Pošto bend više nije mogao fizički da postoji, s obzirom na postavu od dva člana iz Zagreba i dva iz Beograda, nisam više mogao da gubim vrijeme ovdje gdje se ratovalo te sam odlučio da to obavim negdje vani, istovremeno upijajući nove tendencije i stilove. S Englezima raditi nije najjednostavnije, naš odgoj i odrastanje su dijametralno suprotni od njihovog. Muzički biznis je jako velika i ozbiljna stvar, koja donosi novac britanskoj državi, tako da propusta ne može biti i ne može biti ničega što je drugačije i van osnovnog toka plasiranog te godine od strane industrije. Na žalost, muzička industrija, koja je uvijek izrabljivala autore i grupe, nadvladala je muziku još poodavno, a definitivno najviše u devedesetima. Međutim, zadnjih godina, uslijed piraterije i downloadovanja, mnogo britanskih i američkih muzičara i autora s nestrpljenjem iščekuje kompletan krah muzičke industrije kao takve, što se lagano i dešava.
 
Godinu 2002. označio je tvoj povratak u Srbiju. Na kakve prilike si naišao i kakva je bila reakcija domaćih glazbenika, medija na povratak?

 
- Prve dvije godine nisam se bavio Disciplinom, a poslije smo bili objeručke prihvaćeni. Neke od starih pjesama su se inače vrtjele po protestima devedesetih u Beogradu, nove generacije muzičara su navodile DAK kao jedan od uzora, što mi je naravno imponiralo.
 
Kakav status danas Disciplina A Kitschme ima na području Balkana?
 
- Jako dobar. Takav da mi ta uobičajena ekipa koja se muva po backstagevima i »in« mjestima uopće ne prilazi (mada ni mene nema baš često na takvim mjestima) a besmisleni me mediji ne pozivaju u svoje besmislene emisije.
 
Jesi li u kontaktu s ostalim veteranima beogradske scene, ekipom iz Partibrejkersa, Električnog orgazma i ostalih? Kakva je interakcija među starim poznanicima?
 
- Da, viđamo se i čujemo... Partibrejkersima sam producirao dva, a Orgazmu jedan album... Inače, kod Banane često odlazim, a onda tu svrati i Anton i tako... Ne zasviramo uvijek, ali se i to desi.
 
Kakva je danas beogradska scena, i scena u Srbiji općenito? Koliko u svemu tome ima mjesta za kvalitetnu, iskrenu i dijelom nekomercijalnu glazbu?

 
- Moram reći da je muzički biznis na ovim prostorima uvijek bio samo imitacija onoga što bi trebalo da bude, tada pod socijalizmom i komunizmom, a danas pod kapitalizmom. To je još više postao poslije raspada države, uz dodatni problem pojave piratstva, downloada i sponzora. Svugdje u regiji postoji scena i puno je mladih koji se bave muzikom, osnivaju grupe, no meni sve to, bilo komercijalno ili ne, liči na nešto što sam čuo više puta do sad ili je puka kopija nečeg iz inozemstva. Ali, od mlađih bih spomenuo Repetitor i Žene kese iz Beograda, i općenito ekipu okupljenu oko webzinea Popboks i agencije Odlični hrčak. Ima i dosta instrumentalnih bendova, na primjer Popečitelji.
 
Jam session je jedan od najboljih načina muzičkog istraživanja

 
Uskoro bi se trebao objaviti i tvoj osobni projekt nazvan »Funk-i-lastiš Crnog Zuba«, koji predstavlja najbolje iz serije jam session koncerata održanih u beogradskoj Akademiji. Kako je došlo do nastupa i ideje?

 
- To se sve dešavalo 2004., matični bend je još bio u zamrznutom stanju, a cijela ideja je potaknuta nezadovoljstvom i nedostatkom sadržaja u suvremenom rock izrazu. Jam session je jedan od tradicionalnih i najboljih načina muzičkog istraživanja, ali istovremeno, to može da ispadne neviđena dosada ako ljudi koji učestvuju nisu pravi. Pozvao sam mlađe svirače iz Eyesburna, Darkwood Duba, Neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, naravno Partibrejkersa, Elekričnog orgazma, Roze Poze, tu su i neki članovi Jazz Orkestra RTS, uglavnom, svi oni koji, van okvira grupa ili izraza u kojem inače djeluju, imaju muzički šta da kažu. Sve je snimljeno višekanalno i s više kamera, također ima i nekih mojih animacija i videointervencija i rezultat svega toga je jedan pravi muzički film, koji će uskoro otpočeti javni život.
 
Posljednji album »Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi?« objavili ste 2007. godine. Što možemo očekivati vezano uz novi album?

 
- Nikad nisam znao što će se dešavati unaprijed na albumu, a u tome i jest draž.
 
Nakon gotovo trideset godina staža na sceni, kakav je osjećaj baviti se glazbom na pragu pedesete godine života? Da li su ideali većim dijelom izmijenjeni ili većim dijelom stoji ona izvorna kemija?
 
- Nezamjenjiv je osjećaj pritisnuti fuzz pedalu na bini u bilo kojoj starosnoj dobi, pretpostavljam. Ja to pratim kroz ono što rade danas grupe i ljudi koje sam slušao, svjestan surovosti muzičkog biznisa, u kome se potpisuju i raskidaju ugovori tek tako. The Rolling Stones su tu, naravno, apsolutno neprikosnoveni, ali mislim na ljude koji nisu više u žiži, nemaju ugovor s major labelom, a sviraju i dalje. Taj se plamen izgleda ne da ugasiti... dobro je.
 
Pula ima specijalno mjesto u životu ove grupe

 
 
Kakva iskustva nosiš s vaših koncertnih nastupa u Puli?

 
- Uvijek dobra, Pula zauzima specijalno mjesto u životu ove grupe, počevši od već spomenutog povijesnog nastupa pred raspad zemlje, ali i publike koja je uvijek dobro reagirala na svim našim koncertima, bez obzira kojoj generaciji pripadaju. Na kraju, zato i sviramo sutra u Uljaniku, ponovo.
 
Poruka svim obožavateljima u Puli i Istri...

 
- Viva La Pašareta!
 
 
Izvor: novilist.hr