Priča o uspjehu i karijeri Zlatana Stipišića Gibonnija, nesumnjivo je jedna od najsvjetlijih stranica domaće glazbene povijesti. Gibonni je najpopularniji pjevač domaće glazbene scene u posljednjih petnaestak godina, cijenjen jednako kao veliki autor i briljantan pjesnik. Niti jedan kantautor u Hrvatskoj nije toliko jednoglasno hvaljen i nagrađivan od strane publike i kritike kao on za sv...oje albume i pjesme.

Dugačka je lista njegovih pjesama koje su prepoznate kao evergreeni domaće pop glazbe, kao i glazbenika koji su ih izvodili. Na primjer, možete nasumce odabrati bilo koju Gibonnijevu pjesmu napisanu u posljednjih petnaestak godina i zasigurno ćete izabrati upravo jedan od njegovih hitova.

A što on kaže o sebi, pročitajte:

Često se rasplačete tokom nastupa?

-         To je iz respekta prema publici. Želim, svaki put kad dođem, da bude nešto drugačije.

Koliko se pronalazite u svojim pjesmama?

-         To su pjesme o meni, mojim prijateljima, prijateljicama, mojim životnim situacijama i ljudima koji su mi bliski. Meni je to vrlo važno, i privatno i lično. Sad, ako ti se dogodi da sviraš pjesmu, a neko ti zviždi i kaže da je to dosadno, onda me to boli kao da me neko bode šarafcigerom.

Kako nastaju Vaše pjesme?

-        Zapravo, svakog dana sviram i na neki način sebe isprovociram. To je tako nekako. Ne možeš ti sad sjediti kod kuće i čekati inspiraciju da ti dođe, nego, ono, radiš, pa tako dođeš u situaciju da ćeš nešto napisati jer si dobio nadahnuće. Teško je to objasniti. Jer, ja sam nekako čovjek koji je odrastao u jednoj „mačo“ sredini i nije mi baš jednostavno pričati o osjećajima. Mnogo mi je lakše sve to kroz pjesmu reći.

U čemu nekako najlakše nalazite inspiraciju?

-        I o tome mi je teško govoriti. To su moje privatne stvari i stvari nekoliko ljudi oko mene. Nije se sve to meni dogodilo. Ali, ja to nekako uspijem staviti u stihove.

Dobro, prepoznaju li onda prijatelji kasnije sebe u tim pjesmama?

-        Nevjerovatno, ali ne. Obično nekad i strepim, ono, šta će mi sad reći neko od prijatelja, ali oni, ili se prave da ne razumiju, ili se prepoznaju skroz u drugim pjesmama. To je vrlo interesantno.

Kako je nastala „Toleranca“?

-        Iz moje nervoze. Mislim da je tolerancija i razumijevanje ljudi između sebe, odnosno, razumjeti čovjeka do sebe, pokušati shvatiti zašto je neko takav ili zašto se neko osjeća ovako ili onako, osnova civilizacije. Mislim da svaki čovjek koji ima malo soli u glavi zna da nas na planeti ima sedam milijardi i kažu da, a to je naučno dokazano, kad bi svi jeli i trošili hranu onoliko koliko je troši zapadni svijet, zemaljska kugla bi morala biti veća šest puta da bi proizvela tu hranu. Prema tome, vidiš koliko je u svijetu sve nepravedno. Koliko se na nekom Dalekom istoku gladuje, a koliko se na nekim drugim mjestima razbacuje. Naravno, tu su i druga nerazumijevanja. Ako idemo dublje, onda se vidi da će se, ukoliko se ne bude razvijala svijest kod ljudi da razumiju jedan drugog, sve ovo raspasti.

Jeste li nostalgičar?

-        Zavisi, kako za čime. Normalno, za trenucima kad sam bio mlađi i kad me ništa nije boljelo. Nekako, ipak se ne volim okretati iza sebe. Jednostavno to ne volim. Nisam takav. Nikad nisam plakao za vremenima koja su iza nas. Ne na taj način. Mislim da je svaki trenutak dobar, samo se treba probuditi na vrijeme.

Da li biste djeci savjetovali da sutra krenu Vašim stopama?

-        Kćerki nikako, a dječacima možda.

Ok. Smijem li Vas pitati zbog čega?

-        Ma zato što je ovo zanimanje puno menadžera vampira. Nije to baš za žensko čeljade. A za muške, eto, oni bi možda mogli očvrsnuti u ovom poslu. Nije to baš zanimanje bez veze, iako nekome ko sve to posmatra sa strane možda tako izgleda. To je samo za najupornije. Moraš imati neki voljni element. Dakle, nije to baš tako jednostavno. Teško je šest sati svaki dan vježbati na instrumentu. To ne može svako.

Mislite li da ste dobar otac?

-        Mogu reći da se strašno trudim, ali mogu reći i to da nisam. Jer, premalo sam vremena kod kuće. Nije to dovoljno. To me grize, pokušavam to nekako nadoknaditi. Evo, recimo, sada dok mi pričamo, čeka me sin da ga vodim na veslanje.

Koja je najveća ludost koju biste napravili na sceni?

-         Ja te stvari radim spontano. To što sam emotivan na pozornici je zbog toga što sam u svakoj sekundi svjestan koliko sam sretan čovjek zbog toga što imam. Ovako, ja pišem pjesmu o sebi i svojim prijateljima i ako ti pjevaš to što jesi i naiđeš na nekoga ko se u tome prepozna, dakle, vi ste na neki način sličniji nego sa ljudima s kojima živim u haustoru. Recimo, živim u zgradi u kojoj ima oko 50 stanova. Od toga, pet ljudi zna o čemu pjevam. Ostali ne znaju. Šta hoću da kažem – da me bolje poznaje neko ko me zna samo preko pjesme nego neko ko me zna cijeli život. Ja sam toga svjestan. I to je meni velika sreća.

(Tatjana Udović)

Izvor: http://www.muskiportal.com/intervju-zlatan-stipisic-gibonni/