Damir Martinović Mrle član grupe Let3 dao je 60 sekundni vrući intervju za Red Carpet. Mrle je tako otkrio da gdje pronalazi inspiraciju, što misli o Don Anđelku Kaćunku, zašto ga toliko fasciniraju genitalije, kako bi reagirao da kada bi mu prišla osoba homoseksualne orijentacije, koje je značenje i svrha čuvenih čepova grupe Let3, da li ih ispucavaju i u inozemstvu i još puno toga.

Je li ta dosljednost, uz talent i kreativnost, ključ uspjeha?

U tome što radim nema nikakvog kompromisa. Kada se desi ta kemija u bendu, kada taj zvuk izađe van, onda se jasno vidi da tu nitko ništa ne laže. Radimo to na najbolji mogući način i mislim da je to ključ uspjeha, ali ne gledam to tako, ja jednostavno radim samo ono što volim. Nisam nikad razmišljao o tome da ću radeći zaraditi novce, nego sam odlučio raditi što želim, a onda je novac došao sam od sebe. Ne mogu zamisliti da to što radim nije dobro, da se to nekome neće sviđati, to ne postoji za mene. Ima trenutaka kada znam da to nije dovoljno dobro, ali znam da će u konačnici biti potpuno dobro i onda to furam dalje dok ne bude tako.

Osjećaš li se drugačiji sada od dana kada si počinjao? U čemu je razlika?

Drugačije je to što manje gubim vremena na preispitivanje nekih stvari, imam dovoljno iskustva da bih znao na što ne treba gubiti vrijeme… Taj osjećaj je uvijek isti, kad znaš da ćeš završiti u slijepoj ulici i to izbjegavam. Iskustvo čini da neke stvari lakše ili drugačije odradiš. S druge strane, tehnologija je donijela isto mnogo novog, naprosto ubrzava neke procese. Nekad si morao okupiti cijeli bend, naći se u adekvatnoj prostoriji, razgovarati, probati. I danas se to radi, ali uz kompjutor sve ide puno, puno brže. Neku ideju puno brže uobličiš.

Odgovara li ti to?

Ja to jako volim. Pod uvjetom da je čovjek odgovoran, da te tehnologija previše ne zaokupi, nego da ti vladaš njome. Znači ja se služim time samo onda kad mi to treba. Koristim se kompjutorom samo onoliko koliko je potrebno, inače na tome se može izgubiti cijeli dan.

Ima li Let 3 svoju grupu na FB-u?

Ima više tih grupa, ne možemo svima ni ući u trag. Neke imaju jako veliku posjećenost, ali to nitko od nas ne održava.

Zašto ste na početku bili Let 2, a godinu poslije postali Let 3?

Nakon sviranja u grupi Termiti počeo sam raditi projekt koji se zvao Strukturne ptice. To je bilo doba kada smo radili razne projekte. I nastupali i snimali video projekcije s valjda jedinom videokamerom koja je u to doba bila u Rijeci. Okupljali smo različite glazbenike, čak i operne pjevačice, rokere, pankere. Tako smo napravili nekoliko projekata i dvije pjesme su objavljene na albumu Rijeka-Paris- Texas. Čak imam i neke snimke sačuvane iz tog vremena.

Dakle to su bile Ptice, a nakon jednog novog projekta zalomili smo kod moje tadašnje cure Suzy iz grupe Cacaduo look i napravili smo tulum, pa smo otišli spavati, a kada smo se probudili, počeli smo svirati. Prva je pjesma bila Samo u vodi, druga Ne trebam te, i tako je Prlja uzimao tekst po tekst, a nama su pjesme išle jedna za drugom, činilo se odlično. I kako smo prije bili Ptice, tako smo odlučili postati Let. Prvo je bio Let 2, a poslije kada smo počeli ozbiljno raditi i svirat kao pravi bend, nazvali smo se Let 3 i odlučili da to bude konačan naziv.

Svaki novi projekt, album ili CD Letovaca nadasve je uspješan jer sve radiš prema konceptu, a svaki projekt traži dobar koncept. Reklo bi se – sve što rade Letovci ima svoju priču…

Ovaj zadnji album Bombardiranje Srbije i Čačka imao je možda najjači koncept do sada. Jedina ima dodatni performing koji prati album i sve ono što smo u to vrijeme radili ostalo je u tom albumu.

Prva ste riječka grupa koja je nastupala nacionalno bez prefiksa „riječki bend“…

Nisam to znao, nisam išao za tim…

Kakav si bio kad si bio mali?

Jako tvrdoglav. Mislim da mojim roditeljima mogu zahvaliti što su oni uspjeli to sve skupa izdržati, mada oni nisu nikad previše vjerovali u to što ja hoću. A samim tim ja sam to sve više htio. Znao sam da je to pravi put i da to može biti samo tako i nikako drugačije. Njima možda ni dan-danas nije jasno što se tu dešava, ali sigurno im je drago što se ipak nešto desilo, što sam tu gdje jesam.

Kako je počeo tvoj let?

U samom početku, kada smo mi dečki iz susjedstva počinjali svirati, imali smo bend Beta Centaury. Živjeli smo u Opatiji, na Kosovu, puno smo se družili, imali smo bend, svoj mali teatar, a imali smo cijeli Klub 48 i ključeve od tog kluba gdje smo radili program za cijeli tjedan. Svaki dan je nešto bilo, jedan dan su bile glazbene večeri, drugi dan koncert… Dolazili su mladi ljudi, iz srednje škole i s fakulteta, oni koji su tek počinjali, dolazio je Krešo Sokol, Elvis Stanić. Imali smo instrumente i pojačala, polako se stvorila jedna cijela scena, počeli smo svirati. Naši su roditelji svima na kredit kupili pojačala koja bi se nakon određenog vremena sama ugasila kada bi se pregrijala. Pa smo ih mi nosili na popravak, oni upale tamo pojačalo, i ono radi, ne znaš više što je. Trčiš, doneseš natrag, malo sviraš i pojačalo opet ne radi. Nismo znali da tako funkcioniraju, na pregrijavanje. Moji i roditelji svih nas vidjeli su da njihova djeca sviraju i podržavali su nas. A inače, znaš kako to u Opatiji već ide, radio sam u hotelu, kao liftboy, jedne godine sam radio i u hladnjači, na minus 20.

(preuzeto: Red Carpet, siječanj 2011.)