Kolumna: Što nam EU donosi po pitanju kulture i noćnog života?

Nakon posljednjeg mučnog referenduma i utvrđivanja datuma ulaska u famoznu i već izlizanu EU, polako se utvrđuju i preispituju mogućnosti, prednosti i nedostaci na koje ćemo nabasati i s kojima ćemo se neizbježno morati uhvatiti u koštac, pa je logično i da se postavi sljedeće pitanje – što od te cjelokupne promenade imamo mi – studoši, partijaneri, ljubitelji noćnog života, kulture i sličnih aktivnosti kojima obogaćujemo i oblikujemo svoje životno iskustvo? Hoće li se koncertni, kazališni i klupski život obogatiti uspostavom šengenskih granica, pogotovo u gradovima ili mjestima koja dosad nisu poznavala raznolikost te je njihovim stanovnicima jedina opcija bila nagruvat se u cajkaroškom klubu ili prijeći dvjestotinjak kilometara samo kako bi otišli u kino?

Europski noćni život slovi kao jedan od najbrutalnijih uopće. Španjolska, Velika Britanija, Njemačka, Nizozemska, Francuska predstavljaju vrh animalnog partijanja, a Hrvatske ''udarne točke'' bogme ih slijede u stopu. Kao što je tako uvedeno i vani, tako će se i kod nas opijanje po parkovima, trgovima i javnim mjestima početi kažnjavati, što i je i nije dobro.

U jednu ruku će (nadajmo se) pridonijeti čišćem okolišu, rijeđim ekscesima i izgredima, ali s druge strane će nestati kolektivna druženja, upoznavanja i širenja društvenih horizonata, ekipa će postati ograničena s obzirom na mjesto na koje izlazi, ukratko, nema više miksanja raznolikosti. S vremenom nećeš više naići na par metalca ili nabrijanih rokera koji u susjednoj ekipi cugaju i odvaljuju na cro treš ziku, Vucota ili Seku Aleksić, ili pak na random lika koji se u prolazu slučajno našao s gitarom, a koji će na kraju večeri oko sebe okupiti gro ljudi i spontano izvesti epic dernek.

S druge strane medalje, mi već odavno "živimo" EU po pitanju ljetnih festivala i partyja. Dovoljno je vidjeti nicanje brojnih festivalskih projekata u zadnjih par godina, i to uglavnom u organizaciji Britanaca koji zbog medijske i financijske pozadine, bez problema privlače na tisuće i tisuće stranaca na našu obalu, kao što npr. nude festivali tipa Garden festival, Outlook, Hideout festival, Electric Elephant, Stop Making Sense i dr. Također, Zrće je također dignulo ljestvicu u samoj kvaliteti događaja te u zadnjih par sezona postao nezaobilazna destinacija kad se radi o party hedonizmu.

 

 

Što se kulturnog života tiče, stvari će nesumnjivo krenuti uzlaznom putanjom. Europske i svjetske zvijezde vjerojatno će nas prestati zaobilaziti u širokom luku, koncerti će biti učestaliji i kvalitetniji, dostupniji za širu publiku, a raznolikost i bogatstvo sadržaja trebalo bi zainteresirati čak i one najizbirljivije. Kazališni opus mogao bi se obogatiti stranim gostovanjima, modernijim predstavama te tako potaknuti mlade da kulturno uzdizanje i nije tako lejm.

Osim toga, možda će naići i neke dobre ''europske'' duše voljne stipendiranja i poticanja mladih talentiranih sportaša, znanstvenika, glazbenika, novinara, pisaca ili umjetnika, kada to već nisu u stanju bile razne općine, županije i fakulteti. Razmjena studenata, ljetni kampovi i tečajevi trebali bi biti ponuđeni i onima s ''prosječnim'' studentskim prosjekom, a sve u svrhu međunarodnog druženja, stjecanja novih iskustava, upoznavanja tuđih kultura te učenja i usavršavanja stranih jezika (na više načina). Nadajmo se da te spike nisu samo puka obećanja.

Kako su stvari krenule, za nas će se još garant čuti u brojnim pogledima. Početak modernog kulturnog afirmiranja u svijetu su Maksim Mrvica, Monika Leskovar, Ana Vidović i 2Cellos, megagenijalni glazbenici koji su skromno počeli, a epično se uzdigli do globalnih razmjera i učinili nas ponosnima naše zemlje. Neka nas takvih bude što više!

Odbacujući negativnu EU nabijenost, a i realno gledajući – gore od sadašnjeg stanja – fakat ne može. Jasno je da nećemo još tako brzo dostići europske standarde po pitanju obrazovanja, kulture, pa i nightlifea, ali mic po mic i stvari će krenuti nabolje, pošto smo zaista zemlja plodna za ulaganje i razvoj neizmjernih potencijala. Dakle, ne preostaje nam baš mnogo, nego pozitiva i klišej nada u bolje sutra