Subota je tek počela. Ekipa je na starom mjestu i pije se cuga za zagrijavanje prije nego se ode u klubove; atmosfera, zafrkancija, škicanje cura koje prolaze i sve ostalo što ide uz to. Skoro su 23 sata i polako već počinjem osjećati glad. Nije lako provesti sat – dva – tri na nogama bez potrebne energije, pogotovo ako je večera bila nekoliko sati ranije. Treba mi nešto za pojesti.

Ekipa je već u elementu i ne želi ni čuti za hranu. Ajde dobro, nisam ni ja toliko gladan. Dodaj mi da natočim još malo. Jest ću kasnije. Ionako smo izašli u provod, a ne na večeru. Red cuge, red priče i vrijeme je došlo da se krene dalje. Ali ne idem nigdje prije nego što nešto pojedem. Želudac se nešto buni, a ne želim završiti izlazak prije nego što sam planirao. Idemo jesti. Čak se i ekipa slaže. Bar dio ekipe. Nitko ne želi ići vani na prazan želudac.

Gdje jesti? Pizza cut, sendviči i hamburgeri su na svakom koraku, a meni ih je već pomalo dosta. Mislim, u redu je sve to, ali... Ja bih nešto drugo. Nešto što će me zasititi, nešto dovoljno masno i slasno da može podnijeti ovu večer i sve što ona nosi. Na kraju krajeva, ovo je Balkan, a ja sam Balkanac. Genetski mi se jede nešto balkansko. A to je burek.

Čim mi je pao na pamet, sline su mi procurile. Rezan na trokute, ufrkan, savijen kao savijača, od sira, mesa, zelja ili krumpira – ma kakav god da je, meni je najbolji. Čim sam iznio ideju, ekipa se složila. Nema do bureka. Hvala Bogu, netko je imao nos za biznis, pa pronaći dobar burek usred noći u centru grada više nije problem.

Pekara - nezaobilazno mjesto svakog izlaska

Ulazimo u pekaru i lagano pod utjecajem i vidno dobro raspoloženi galamimo na nesretnu prodavačicu zahtijevajući svoje bureke. Odmah naručujem dva, jedan mi nije dosta. Čak i onaj dio ekipe koji nije htio jesti naručuje sebi jedan. A pred pekarom se odvijaju ružne scene. Navaljujemo na te bureke kao bik na crvenu plahtu. Fali samo krv da bi scena bila najgora ikad. Neke trebice prolaze i samo što se ne križaju zbog divljaštva.

U sebi mislim kako nešto bolje u životu nisam jeo i zahvaljujem Turcima što su došli do Beča jer da nisu, tko zna bih li ikad jeo nešto ovako dobro. Jedan je dobro sjeo, a nakon drugog sam na vrhu svijeta. Osjećam da mogu popiti brda i doline i lomiti dok se ne razdani. Ekipa urla, očito su napunili baterije. Svi musavi zadovoljno trljaju ruke i govore: "Ovo je bilo dobro." Naravno da je bilo dobro.

Noć je odmah krenula u dobrom smjeru. Na ovako dobru podlogu nije problem cugati ni plesati. Daj još cuge, još zgodnih cura – još svega. Noć je još uvijek mlada, a mi smo tek počeli. Od kluba do kluba, od birca do birca moja ekipa nadmašuje sve ostale. Kad se ide vani – ide se vani. Ne ide se glumiti drveni stup. Skači, divljaj, pleši, ulijeći curama. Atmosfera je usijana, a glazba pumpa adrenalin i raspoloženje. Tipovi postaju sve oduzetiji kako noć i broj čaša odmiče (tko im je kriv što nisu pojeli burek ranije), a cure sve slobodnije i pristupačnije (hvala Bogu što nisu pojele burek ranije!), što nama daje masu prednosti. "Konobar daj još jednu, toči maloj što hoće, daj ekipi odnesi rundu!" Osjećam se toliko dobro da ne bih žalio da me sad zgazi auto. Ajmo ekipa, tko još noću spava!

Idemo od kluba do kluba, druženje traje do zore. Tko ne voli noćni život, nije za nas. "Fini" ljudi gledaju nas poprijeko, baš kao i susjedi i prolaznici koji gunđaju sebi u bradu kada se vraćamo doma u kasne (ili rane?) sate. A gunđaju zbog ljubomore. Kad nam je raj na zemlji, zašto da se smirimo? Za dobar provod dajemo sve i ne kajemo se jer se provodimo bolje od ikoga. Mladost je najbolje vrijeme života i bili bi ludi da to ne iskoristimo. Cuga teče u potocima, pa više ni ne pamtim broj čaša, kao ni broj cura za kojima sam se bar okrenuo. Na rubu toga da se pretvorim u zombija dajem frendu ključeve od auta i mumljam: "Ne daj mi da vozim!"

Već je skoro dan i vrijeme je za vraćanje kućama. Ali prije povratka, trebalo bi nešto pojesti. Burek, naravno. Večer završava kako je i počela – pred pekarom.

"Mala, ćeš ti jedan?" Nevoljko odmahuje glavom, ona bi nešto finije. E, gdje ćeš finije sad u ovo doba. Uostalom, izgledam li ti ja fino u ovo ne-doba i u ovom stanju?

Burek je svježe ispečen, topao i mirišljav, ma prava milina. Uzimam prvi griz. Isus-Bog-i-svi-sveci! Taman mi je ovo trebalo da mi da još malo energije da odem doma. Polumrtva ekipa halapljivo trpa burek u sebe, ali ovaj put ne divlja jer ne može više. Svi lagano završavaju svoje bureke i kupimo se doma. Subota je zabilježena u evidenciji kao vrlo dobra. Vidjet ćemo kakva će biti slijedeća.

 Recept za pravi bosanski burek:

• pola kg mekog brašna
• 3 dcl mlake vode
• ½ dcl ulja
• 60 dkg mljevenog mesa
• manja glavica crvenog luka
• sol, papar, vegeta

Priprema:

Od brašna, mlake vode, ulja i soli umijesite tijesto. Mijesite ga na pobrašnjenoj podlozi tako dugo dok ne postane glatko i prestane se lijepiti. Podijelite na tri dijela i svaki malo razvaljajte, namažite uljem i stavite na krpu. Neka stoji 20-30 min. Za to vrijeme pripremite meso. Luk sitno nasjeckajte i zajedno sa začinima dodajte u meso (možete staviti i malo sode-bikarbone). Podijelite masu na tri dijela.

Stolnjak stavite na kuhinjski stol i jedan dio tijesta stavite na sredinu i razvlačite lagano od sredine. Kada ste dobili prozirno tijesto s jedne i druge strane stavljajte meso u manjim komadićima i malo pouljite. Stolnjakom s jedne strane zarolajte do sredine, pa tako i s druge strane. Prorežite kroz sredinu tako da dobijete dvije odvojene “kobasice”. Zamotajte svaku posebno i dobili ste burek. Namažite tepsiju uljem, složite bureke i pecite na 180 stupnjeva 30 min. Kada su gotovi treba ih malo poprskati s vodom koju ste prethodno zakuhali sa malo soli.

Boun Appetit!