Pristupačan. Elokventan. Ležeran. Zgođušan. Epiteti su kojima vam predstavljamo vrsnog i nadasve briljantnog mladog Riječanina koji slovi za jednog od najistaknutijih hrvatskih pijanista mlađe generacije.

Uz ugodno ispijanje popodnevne kavice, tridesetogodišnji pijanist Goran Filipec simpatično je predstavio svoj ''lik i djelo'' te najavio koncert, točnije recital pod nazivom ''Odjeci Lisztove obljetnice'' kojeg valja čekirati u utorak, 3. travnja, u riječkom HNKu.

 Kako je vratiti se u svoj rodni grad nakon vremena provedenog u inozemstvu i ponovno zasvirati svojim sugrađanima na Rječini?

Goran: Uvijek mi je drago vratiti se kući, u grad koji mi nakon gustih koncertiranja uvijek pruža oazu mira, odmora i relaksacije.

 Kada si počeo sa sviranjem klavira? Otkada traje ta strast?

Goran: Kao klinac sam totalno bio nabrijan na bubnjeve, sve dok mi mama u 9. godini nije predložila da probam sjesti za klavir. Nakon što sam se nabrijao, počeo sam uzimati privatne satove, no instruktorica je moj talent ocijenila prosječnim i nije me ozbiljno doživljavala. Naravno, promijenio sam instruktoricu (smijeh). I ova nova je bila šokirana i oduševljena mnome, i tu se sve počelo razvijati ozbiljnije.

 Koliko sati na dan vježbaš (pošto je to navodno krucijalno mnogim vrsnim muzičarima)?

Goran: Vježbam skoro svaki dan, uglavnom po četiri-pet sati, iako se znaju desiti momenti fjake i chillane, pa ne sviram po dva-tri dana. Naravno, kada obrađujem neki novi komad ili štivo, zalaufam se i puno duže. Sve zavisi o momentima inspiracije i uživljenosti.

 Sudeći po bujnom koncertnom rasporedu do sada izgleda da si dosta dobro prihvaćen od strane strane publike? Zašto ne čujemo češće o tebi u Lijepoj našoj kao npr. o Maksimu Mrvici? Da li je to možda zato što su Mrvica (nastranu to sto je genijalan pijanist) i njemu srodni umjetnici dosta iskomercijalizirani?

Goran: Da mi je potrebno više promidžbe ili reklame, više bih se i potrudio oko svega toga. Svirao ja koncert u prepunoj dvorani negdje u Buenos Airesu ili skromnoj prostoriji zajednice Talijana u Rijeci, bitnija mi je atmosfera i energija koju ostvarujem s publikom i glazbom. Zna se desit da mi ugodnije prođu intimnija koncertna događanja, gdje često znam ostvariti i trajna prijateljstva, i ugodne kontakte s publikom i ljudima. Nema pravila. Kod nas se u Hrvatskoj očito pogrešno shvaćaju i marginaliziraju neki tipovi glazbe, a da ne govorim o tome kako se određeni žanrovi uzdižu i cijene gro više nego što bi trebali.

 Misliš li da je ovaj oblik kulture, točnije koncertna događanja u Rijeci, ali i Hrvatskoj nedovoljno razvijen ili prihvaćen? Zašto postoji veći interes za Rozgom, dok se je nekim briljantnim, neotkrivenim umjetnicima teško probiti i dokazati? Imaju li se kome dokazati?

Goran: Nažalost, brijem da je ''odljev mozgova'' nešto neizbježno čemu će mladi sve više morati pribjegavati. Nedostatak stipendiranja i poticanja studenata, talenata i mladih općenito rezultira time da i dalje ostajemo zemlja puna besmislenih predrasuda i zatvorenog uma. Očito što je neka zemlja manja, to očajno želi biti veća, tako da danas pod pojmom kulture spada sve i svašta, trivijano i šund se najbolje prodaje i isplati.

 Je li ovo posao u kojem trebaš imati veze da bi uspio ili cjelokupan svoj uspjeh uživaš zahvaljujući isključivo svome radu, trudu i talentu?

Goran: Veze su definitivno poželjne. Ustvari, ne toliko one ''mafijaške'' veze, koliko kontakti koje ostvarujem tokom različitih nastupa i putovanja, te za koje se nadam da će eventualno rezultirati širenjem društvene mreže te otvaranjem nekih novih vrata i mogućnosti pomoću kojih se mogu dalje razvijati i predstaviti široj publici.  

 Kritike koje su te dosada sustigle, uglavnom su sve pozitivne. Laska li ti to i koliko ti je važna kritika publike i struke?

Goran: Naravno da mi je uvijek drago kad poberem ovacije publike, a konstruktivna kritika, bilo da je pozitivna ili ne, draža mi je od fejk, površne pohvale ili nesuvisle i neutemeljene ''pljuvačine''.

 Kako se opuštaš, zagrijavaš, nabrijavaš za nastupe? Te ''pere'' trema?

Goran: Najvažnije je da mi vrijeme prije nastupa prođe u laganini, opuštenom tonu. Dobra klopa, opušten ritam, kvalitetna organizacija i ekipa uvelike pridonose štimungu. Ne vježbam puno prije nastupa da zadržim dozu svježine za sam koncert. Trema je uvijek prisutna, ali je pozitivna i uglavnom nestane nakon desetak minuta ownanja na stejđu.

 Kakva je atmosfera na glazbenim natjecanjima na koja ideš, konkurencija, groznica, napetost?

Goran: Natjecanja su uvijek puna dobrih pijanista, konkurencija je jaka i kvalitetna. Ali ne pratim ih, ne gledam druge nastupe i pokušavam se fokusirati i skoncentrirati na sebe te što bolje odraditi svoju izvedbu.

 Kakav je osjećaj svirati u njujorkškom Carnegie Hallu prije svoje 30. godine? Nemaju mnogi takvu brutalnu priliku.

Goran: Iskreno, ništa specijalno. Carnegie Hall će mi ostati u sjećanju kao jedno lijepo iskustvo, ali samo kao jedno od mnogih. Više kao referenca. Kvaliteta koncerta ne ovisi o prostoru u kom se održava, nego o onome što se na koncertu „desi“...

 Koju ziku najviše voliš poslušati kad ne caruješ koncertnim dvoranama?

Goran: Paa...uglavnom ''pilim'' po svom...klasika mi je najčešće vrh i to je nešto što uvijek mogu zgušta odvrnuti. Osim toga znam poslušati lagani rock kao što su Joe Cocker ili Eric Clapton.

 Ono što će naše čitateljice sigurno zanimati jest pitanje imaš li curu? Stigneš li od silnih obaveza održavati svoj privatni život?

Goran: Trenutno nemam curu, ali bez obzira na obaveze stignem uskladiti i posao i zadovoljstvo. Sve je stvar dobre organizacije.

 Se slažeš s onom izrekom (iz iskustva ili ne) da se djevojke više lože na glazbenike?

Goran. Vjerojatno je tako u razvijenijim društvima, gdje se umjetnici doživljavaju kao zanimljivi... U našim su krajevima vjerojatno curama privlačniji dobri auti i tome slično...

 Čime se baviš u slobodno vrijeme? Kuhanje, sport, izlasci i partijanja?

Goran: Volim skuhat dobru klopu, često i prijateljima kuham. Sport – kad me ''ulovi'' ili ''pukne'', znam otić s frendovima na jogging, ali tu nabrijanost brzo zamijeni fjaka. Nisam tip od partijanja, radije ću s probranom ekipom lagano đuskati u nekom klubu po mom guštu ili organizirati kućna druženja. Ionako ne kužim više ovdašnji koncept izlazaka za vrijeme kojih se ljudi zapravo dosađuju, i koji prolaze prazno i bez ikakvog sadržaja...

 Izdaješ i svoj CD. O čemu se tu radi?

Goran: Tako je, izdajem dvostruki album kojim, povodom prošlogodišnje dvjestote obljetnice, odajem počast glazbenom virtuozu romantičarskog razdoblja, Franzu Lisztu. Na prvom CD-u nalaze se profinjenija djela, skladbe filozofskog karaktera za one taknkoćutnijeg sluha. Kako kaže popratni tekst CD covera ''duboka skladba izrazito romantičnog karaktera doimlje se diskretno osvijetljenom odsjajima Rousseauova osamljenog šetača, Goetheova Werthera i prožetom dalekom reminiscencijom na lutalački duh Byronova hodočasnika Childea Harolda''.Opus drugog CDa  sadrži Lisztove reminiscencije na poloneze – poljske svečane plesove, mađarski ciganski folklor te obrade i aranžmane orkestralnih i opernih partitura. Tu je Liszt, a sada i ja, u svom osebujnom izričaju ''preveo'' Bellinijevu ''Normu'', Verdijev ''Rigoletto'' i srodne spike.

 Čime se misliš baviti u bližoj budućnosti? Gdje se vidiš za 10-15 godina?

Goran: Nemam pojma (smijeh). Nemam potrebu planirati toliko unaprijed, jer brijem da čovjek uči i izgrađuje se kroz cijeli život, pa se samim time i njegovi kriteriji, očekivanja i ciljevi mijenjaju (u sretnom slučaju – nabolje). Kada ostvariš neki cilj, tvoj se kriterij pomakne i nemas osjećaj da si nešto ostvario, jer već imaš drugi, viši cilj. Čovjek koji ostvari neki cilj i time dostigne potpuno zadovoljstvo,nužno počinje propadati. Prirodno je da idemo naprijed, i to je jedan kontinuirani proces. Kako je jednom rekao jedan glazbenik: ''Oduvijek sam se više brinuo tko sam, nego koliko imam''. Samo želim nastaviti raditi ono što najviše volim i što mi je primarno – aktivno svirati.

 Što bi poručio mladim glazbenim nadama koji nisu dovoljno hrabri da se pokažu? Da li da slijede san i razvijaju svoj talent, ili da se ''mane ćorava posla'', završe faks i otiđu šljakati?

Goran: Obavezno bi trebali najprije izgraditi svoj karakter i osobnost, nešto što danas sve češće nedostaje mladima da bi skupili hrabrost i ustrajali u svom snu ili cilju. Đabe im svi faksevi i poslovi, ako nisu zadovoljni onime što rade i ako će ostatak života provesti ogorćeni i bezvoljni. Srećom, ja sam oduvijek imao nevjerojatnu podršku staraca zahvaljujući kojima sam to što jesam i tu gdje jesam.