Mit o Antigoni nas progoni. Ne pozivamo se mi na mit u traganju za odgovorom na našu sadašnjost, već ona sama, Antigona, dolazi u potrazi za nama. Ciljano i izazivački vraća se nanovo raspravom o sigurnostima svijeta, idejom da smo od vremena do vremena, pogotovo od doba francuske revolucije, stvorili pojam demokracije.

Upravo ona, u Sofoklovim stihovima obesmrćena tisućljetna mladica, motri i ismjehuje naše neuspješne pokušaje u „vježbanju demokracije“. Teško je navesti broj prijevoda, prilagodbi, obnavljanja mita o Antigoni: dvadesetak je godina tome da ih je George Steiner pobrojio oko 1.530. Teško je pronaći bolji dokaz o snazi grčke tragedije u prikazu priča koje se svojim značenjem nastavljaju daleko iznad vremena i mjesta gdje su i kada nastale. Pa i mi, u nemogućnosti bijega od očaravajućega utjecaja Antigone, baš sad i baš u ovome „božanskom času“, osjećamo potrebu postaviti se prema neprolaznome mitu.