Rovinježi su se iskazali kao odista odlični glazbenici, besprijekorno izvodeći svoj repertoar obogaćen adekvatnim vokalom koji podsjeća na Claptona, no izvodeći ga na krivom mjestu u pravo vrijeme

Za praznovjerne je prekjučerašnji dan bio nesretan, za zaljubljene pun slatkog iščekivanja i/ili šoping grozničavosti, a za publiku Rock Caffea romantično depresivan zahvaljujući cover blues rock triju iz Rovinja - Music Knights. U posvemašnoj pomami klerokapitalističke zavrzlame koja cilja na one razuma zamagljenog hormonima Music Knightsi su večer posvetili repertoaru idealnom za oplakivanje vlastite usamljenosti ili pak romantičnoj večeri u dvoje, no naišli su na kvaku u svom planu, naime - Rock Caffe nije restoran.
Potaknuti njihovim imenom mogli bi povući zabavnu usporedbu pa reći da je preksinoćna publika bila djeva crne kose i tamnih očiju, pod čiji su brkun vitezovi glazbe došli pjevati balade vještinom kraljevog omiljenog barda, no balade su odreda bile o lijepim plavokosim i svjetlookim princezama, i tu poredba prestaje, jer dok bi se u stvarnosti crnokosa djeva uvrijedila i zalupila brkunom, publika je na pjesme reagirala mlako, često prikrivajući zijev razgovorom.
Među najuzbudljivijim prekjučerašnji trenutcima su bile izvedbe Johnsonovog blues standarda »Sweet home Chicago«, J. J. Caleove »Cocaine« i »Sweet home Alabama« Lynyrda Skynyrda prilikom čijih su prvih taktova publici toliko zaiskrile oči u nadi da će glazbena podloga za njihovo čavrljanje nešto živnuti, da im se omaknuo i jedan spontani: »Wohoo!«. Najcrnja, no zbog virtuoznih klavijaturističkih dionica najsvjetlija točka repertoara bila je »Sex machine« Jamesa Browna iz koje je trio izvukao i najmanji atom funka.
Da ne bude sve tako crno, Rovinježi su se iskazali kao odista odlični glazbenici, besprijekorno izvodeći svoj repertoar obogaćen adekvatnim vokalom koji podsjeća na Claptona, no izvodeći ga na krivom mjestu u pravo vrijeme - njihov je preksinoćni nastup ostao zaogrnut teškom zavjesom nezanimljivosti.
B. Brežac
izvor: Glas Istre